Ulica nazvana u čast dubrovačke poetesse Flore Zuzzeri, zapravo i znanije kao Cvijete Zuzorić, već dugo godišta što butigama, što betulama, raznim institucijama i čime sve ne, jedna je od najprometnijih u Gradu.
Paralelna je cijelom svojom dužinom sa Stradunom, kreće nekako od pola Pracatove, presijecaju je redom ulice Uska, Marojice Kaboge i Lučarica, te završava iza Crkve svetog Vlaha, na Zeljarici. Uz Stradun, ide paralelno i s još dvije znane i vrlo prometne ulice, Od puča i Između polača. Ulica je to u kojoj je vazda bilo puno toga značajnoga čeljadi Grada, te je na neki način središte ovog jako životnog dijela Grada, kojeg čini labirint ulica od Pracatove do Svetoga Vlaha. Nekad je bila podijeljena u dva dijela, te se dio od Zeljarice zvao Ulica za svetim Vlahom, a nastavak Ulica Zuzzerina, pe je i danas neka starija čeljad zna zvat Zuzorina.
U svojim sjećanjima i prelijepim pričama u knjizi „Pripovijesti o Gradu“ Nada Skatolini će zapisati kako su u ovoj ulici prije nekih pa skoro stotinjak godina bile butige od robe braće Jova i Petra Berdovića, pa na kantunu palače Giorgi prvo kafana Grgura Vuletića, kasnije butiga od mesa Božidara Đukića, a mi mlađi to mjesto pamtimo kao legendarni Express restoran do Domovinskog rata, koji je čak bio i dio Puta od križa, znanog đira balice betulama Grada.
Gospođa Nada prisjetit će se i kako je u ovoj ulici nekad bila i vrlo omiljena butiga od igračaka Parda, pa dvije butige komestibile obitelji Lale i Eduarda Padovana, te pekara Balda Brbore, koji je unutra imao krušnu peć, pekao razna peciva, sam ih prodavao te je cijela ulica mirisala na njih, pa su je tada zbog njega i zvali „ulica od Brbore“! Mi mlađi pamtimo ovu ulicu i po Omladinskom klubu „Pajo Čerović“, prvoj dubrovačkoj diskoteci, pa po butigi od metraže koju je vodio gospar Romo Nemčić po kojem smo je i zvali, te po onome što je u ovim našim godinama tamo, Zavod za obnovu Dubrovnika i Narodna knjižnica Grad, uz još puno, puno tog…
Ni stiha, ni slike…
Ipak, službeno ova ulica časti i nosi ime prelijepe Cvijete Zuzorić, jedne za svoje doba, ali očito i današnje, kontroverzne osobe, ljepotice svog vremena i pjesnikinje kojoj za čudo i na žalost nigdje nije sačuvan niti jedan njezin stih. Ali, o kojoj su pisali i stihove joj posvetili mnogi i njeni, ali i naši suvremenici, pjesnici, prozaisti. U njeno doba Dominko Zlatarić je obožavao, Nikola Gučetić Vitov i supruga Mare i pisali i bili joj veliki prijatelji i na neki način zaštitnici, nadahnjivala je mnogobrojne hrvatske pjesnike, kao što su Marin Kaboga, Miho Babić Babulinov, Miho Monaldi. Stihom su je ljubili čak i talijanski pisci; Boccabianca, Cesare Simoneti, Torquato Tasso.
Od našijevaca pisali su o njoj i Ujević i Šoljan, ali najodaniji „Cvijetoljubi“ su Luko Paljetak i Matko Sršen. Gospar Luko je ispjevao, među ostalim „Lament nad pepelištem u Trstenom“ koji su na talijanski preveli Franjo Čale i Grytzko Mascioni, te hvaljen i s pravom nagrađivan sjajan roman Skroviti vrt, zamišljeni dnevnik Cvijete Zuzorić, što ga je tobože vodila kao djevojčica s trinaest godina. Poznata nam je i pjesma Cvijeta Zuzorić s albuma Večer je naš prijatelj, Buca i Srđana iz 1974. godine, kad je stihom prizivamo šetajući se Stardunom, koji je bez nje prazan.
Očito je i nedvojbeno kako je Cvijeta Zuzorić, kasnije udana Pescioni, bila iznimna „la belezza“ – ljepotica. A kako je izgledala? Smatralo se dosad za dvije slike iz sedamnaestog stoljeća da je na njima portret lijepe Cvijete, ali je kasnije čak i znanstveno potvrđeno kako niti jedna od te dvije slike ne prikazuju nju, nego neke druge danas nepoznate osobe. Dakle, nemamo njen ni stih ni sliku sačuvano. Ostaje tek u mašti zaljubljenih kroz stoljeća.
Što ipak znamo o Cvijeti…
Cvijeta je rođena u Dubrovniku 1552. godine, umrla je u dubokoj starosti, u 96. godini u Anconi 1648. godine. Prisjetimo se nekih činjenica zapisanih o njoj. Još kao mala s ocem Franom, trgovcem, preselila se u Anconu. Ondje se 1570. udala za firentinskog plemića Bartolomea Pescionija, koji se bavio trgovinom. S njim, kao firentinskim konzulom za Dubrovačku Republiku, vraća se u rodni grad te iste godine. Dakle, u mladenačkim danima napustila je Dubrovnik te suvereno svojom ljepotom vladala talijanskim kneževinama gdje se kretala u krugu obrazovanih, kažu isključivo pripadnici muškog roda, usput ovladavajući znanjima jezika, književnosti i umjetnosti. Vratila se u svoj rodni grad kao konzulica i odmah okupila intelektualni krug oko sebe.
Zbog svojih slobodarskih razmišljanja tada nezamislivim konzervativnoj Republici, došla je na zao glas i bila prisiljena preseliti se iz Grada u ladanjsku kuću prijatelja Gučetića u Trsteno. Ipak, iz Grada je morala pobjeći u Anconu 1583. U obranu joj staje najbolja prijateljica i prva dubrovačka feministkinja Mara Gundulić Gučetić, koja se u posveti napisanoj 1582., objavljenoj dvije godine kasnije u predgovoru filozofskog djela svog supruga Nikole, žestoko okomila na sve zavidnike i kritičare Cvijetina načina života. Nakon muževljeve smrti i financijskog bankrota vratila se u Anconu, gdje je živeći povučeno i umrla 1648., sahranjena je u crkvi San Francisco ad alto, ali zapravo se ne zna gdje joj je grob. Eto, toliko o ovoj prelijepoj ženi koja očito i do današnjih dana ostaje u mašti i stihovima mnogih.