Svi se pomalo privikavaju na novi – normalan život. Proteklog je tjedna otvorena nekolicina butiga, obrta i poslova unutar zidina u sklopu druge faze popuštanja mjera. Stradun se budi, ali k’o da mu nije preša. Tijekom našeg đira najljepšom ulicom susreli smo mladu sinjorinu koja je u 10 sati otvarala butigu nakon duge pauze. Kaže kako Grad jest prodisao, nema preopterećenosti i gužvi, ali opet se na ovakvu situaciju teško čovjek može naviknuti. Nismo se puno zadržavali na Stradunu, i krenuli smo prema Ulici od Puča. Tamo gospar Miho Katušić ima svoj urarski obrt već više od pola stoljeća.
‘Grubo je ovo za viđet’
— 56 godina moja draga! A, nikad nisam zatvorio. I nikad nisam bio na godišnjem odmoru. I sad zatvorim zbog ovakve stvari – kaže nam. ‘A u ratu jeste li zatvorili?’, pitali smo.
—U ratu sam zatvorio jedino dok su padale granate. I onda doživim ovako nešto. Katastrofa. Nemate nade, nemate ništa. A što su rekle mušterije? Ništa, znaju oni situaciju – reći će.
—Grubo je ovo viđet, za Grad da nema života. Nemate volju. Stvarno izgubite volju. Meni je ovo jedan jako neugodan osjećaj. Kako bi vam rekao, poslije 56 godina rada dogodi mi se ova situacija koja je tako neugodna i čudna. Došla je viša sila i stavio sam ključ u bravu na neko vrijeme. Ovo vam je sada novi početak. Razmišljao sam o ovoj situaciji, jer nisam mislio opet početi raditi. Kažem vam, granate su padale, gorile kuće, ali Grad je opet živio. Sve ti nešto pričaju i davaju informacije, a opet ne znaš što se događa. Svi ovi stručnjaci su u nekom vrtlogu. Nitko ne može predvidjeti ništa. Ni oni sami ne znaju što će biti. Ali, dobro, izdržali smo brojne stvari pa ćemo i ovo. Ali moramo se početi privikavati – ističe nam ovaj dragi urar.
—Ovo popuštanje je bilo neminovno. Jer, sve je mrtvo, nitko ne radi ništa. Pa su išli u ovaj rizik, kao i mi. Od turizma se živi. Sad će tek vidjeti što znači turizam. Pojedinci su ga podcjenjivali – ističe Katušić, a jedan od prolaznika ga je pitao kako će raditi s maskom i rukavicama? Kroz smijeh je rekao kako nije mislio na početku da će moći.
‘Mog’o si izaći na ulicu i sunčat se’
U pekari preko puta njegovog urarskog obrta, dopire glas govoreći: ‘Napokon ga vidimo!’
—Ma je li mi vjerujete da ga je svaki dan 50 ljudi tražilo? – ističe nam kroz smijeh radnica u pekari Sandra Rajić. ‘Ma ona vam radi non stop’, uzvraća joj gospar Katušić.
—Trebali ste doći u nedjelju. Bolje bi bilo prespavati doma. Grad duhova. Do 11 ura je ova ulica bila k’o da je bomba pala. Mog’o si izaći na ulicu i sunčat se. Otvorila se crkva, ali ništa, nitko nije prošao ulicom. Ne možete zamisliti – ističe Rajić i dodaje:
—Mogu pričati što hoće, ali dok se ne otvori zračni promet, nema turizma. Nadam se boljim danima. Ja i mačke – Rajić će.
90 posto suvenirnica
U Ulici od Puča smo se zadržali neko vrijeme. I Katarina Dadić otvorila je svoju ‘Plavu sabljarku’. Jedva je dočekala ponovno pokrenuti posao, a njene mušterije su s nestrpljenjem čekale kad će se Keti vratiti.
—A u Gradu jedva da ima ljudi. Grad je mrtav. Je li tako da je mrtav Grad? – dobacuje pozdravljajući ljude koji su prolazili ispred njene butige. Dobila je, kako smo i očekivali, potvrdan odgovor.
—Skoro je sve zatvoreno zato što je u cijelim zidinama 90 posto suvenirnica i restorana. Tako da i u ovo malo butiga što se otvorilo, ljudi neće doći jer će radije poći u Gruž ili negdje drugo. Imam svoje mušterije koje inače dolaze i jave se. Jutros ih je bilo. Jedva su dočekali otvaranje moje butige. Najviše za doć’ proćakulat. Kažu da sam im falila. Nešto i kupe. To malo ribanja, možda što i bude. Sad su u điru polande pa idu miši i varalice vazda – rekla je i dodala:
—A ovo ostalo tuga i žalost. Zato me strah. Otvorili smo, a nema nikoga. Grad koji je trebao dosad živjeti, gdje je trebalo biti sve puno, i kada smo trebali živjeti punim plućima, kad gledaš, đe smo sad? A već je početak svibnja – ističe nam Keti. Pitanje koje postavlja je – kako preživjeti u zidinama?
—Kako preživjeti ako imaš neki obrt i posao, sa svim najmovima i čudesima. Vidjet ćemo pa što Bog da. Valjda će sve biti dobro. Tješim se da će nešto biti – kaže. Za vrijeme našeg razgovora, stiglo joj je par mušterija, među kojima je bilo brojnih koji su se tijekom karantene odlučili ‘baciti’ na ribanje.
Obavezna dezinfekcija
Zavirili smo usput i u Dubrovačke knjižnice. Počele su raditi tjedan dana prije početka druge faze popuštanja epidemioloških mjera.
—Radimo u dvije smjene. Obzirom da je bila zatvorena knjižnica, zakasnine su bile odmah produžene. Knjige se vraćaju na samom ulazu u knjižnicu, a samo jedna osoba može boraviti u knjižnici – ističe knjižničar Vedran Levi. Prema novim pravilima, sve knjige koje se vrate u knjižnicu, idu na 72 sata čekanja.
—I onda bi se trebale dezinficirati te se vraćaju u proces posudbe – rekao je dodajući kako godišnja članarina i dalje ostaje 10 kuna.
Điravajući dalje, stigli smo do frizerskog salona Blondie u Ulici svetog Josipa. ‘Kako ste’, pitali smo simpatične vlasnice salona Anu Di Liddo i Draganu Žabić. ‘Odlično, sretne smo jer napokon radimo’, kažu nam. Nakon mjesec i pol dana bez frizera, Dubrovčani su brže-bolje pohrlili u salone.
Mušterije su poludile
— Popunjene smo cijeli svibanj, ali svi su vremenski raspoređeni prema pravilima. Nismo radile od 19. ožujka, dakle, mjesec i pol dana. Šišale smo samo svoje doma. Iako, tijekom zabrane smo imale pozive mušterija da ih dođemo ošišati, ali to, naravno nipošto nije bilo izvedivo. Najteže je bilo onim mušterijama koje su navikle barem jednom tjedno dolaziti u frizera – otkrile su nam, a jedna od mušterija je kroz smijeh istaknula: ‘Mušterije su poludile’. Princip rada u frizerskim salonima je itekako izmijenjen. Rade pod maskom i vizirima, a svi oni koji žele novu fruzru, dužni su pri ulasku obavezno dezinficirati ruke, ponijeti zaštitnu masku za lice te doći bez pratnje. Prethodno se kod frizera potrebno najaviti na telefon te strogo poštovati zakazano vrijeme dolaska.
—Moramo koristiti dezinfekcijska sredstva. U salonu u isto vrijeme može biti jedna osoba. Između njih mora biti dovoljna udaljenost. Iza svake mušterije potrebno je sterilizirati svu opremu, a tijekom šišanja koristimo jednokratne mantile i šugamane – naglašavaju. Kao i ostali naši sugovornici, ističu kako je ‘Grad sad pust i tužan’.
—Nadamo se da će se sve uskoro pokrenuti. Mi smo sretne što smo mogle početi s radom. Dobro su nam došle i potpore Vlade koje smo koristile. Poštujemo sve propisane mjere, ali najteže nam ipak pada raditi s vizirima. Jako nam je vruće s njima i maskom, a još kad upalimo fen… Ali, priviknut ćemo se, važno je da radimo – zaključile su Di Liddo i Žabić. Nakon našeg đira, konstatirali smo da kako nam je bilo drago vidjeti pokretanje ponovnog normalnog života unutar zidina. Ali, ipak smo osjećali kao da smo zbrajali štetu nakon teške nepogode.
Objavljeno 6. svibnja 2020. u tiskanom izdanju DuLista.