Stavi na javno

CARSKA ŠUTNJA JEDNOG VRTNOG PATULJKA 

pavo jancic kolumna
što vidite na ovoj slici gospodine,
propusnu neumjerenost sažetog bola,
propuhom tjeranu misao, orošenu psihozu,
poruku simbola lišenog sadržajnosti,
odvojak tjelesnosti, prozirnu osjetilnost.
zašto mislite da to ima
ikakve veze sa stvarnošću,
u toj roršahovoj tinti,
ja vam uvijek vidim samo ženske obline,
eventualno sagnjilu naranču,
pustite sad tu vašu
pseudo psihološku retoriku.

____________________________

kažete da se prepustim sjećanju,
da podlegnem naklapanju nesvjesnog.
okej, kad insistirate,
onda ova slika nudi
mnoštvo sladunjavog ushita,
predanog zlostavljanja vlastite punine,
izdaju čula, provalu neskladnih stavova,
urušeno povjerenje,
savjesnu urotu posred mene.
ko’ da čujem uvijek iste riječi,
idemo po pobjedu, sklop mjera,
neću ti ovo nikad zaboravit,
zadržimo mlade, nije nas dira,
rast plaća i standarda,
možeš li doći u nedjelju u osam?
(vadit ćemo kosture iz ormara),
dragi moj, tko ne pita taj ni ne dobije.
upiši, ispiši, izbaci, izbriši, ne spominji,
pristupnica, dopusnica, izaslanici,
registri, popisi, segmentacije,
programi, skupovi, frakcije, tribine,
zastave, govori, šuškavci.
znam, znam,
prazne glave lakše klimaju,
umazane ruke teško se peru.

____________________________

slika sad već poprima izgled drveta,
u potpunoj odsutnosti spoznajnog zaslona,
u nesvakidašnjoj konotaciji koju joj pružam.
da, opet sam bane, balaševićev učtiv sin,
džonijev mrtvi fazan koji leti,
kompromitirani ispljuvak mistifikacije,
punjena ptica iz prvoga reda,,
odmah iza bajdena, trampa ili obame
(jedini bivši kojem se svatko javlja).
da, sad sam opet
otvorena pučina,
laž i mimikrija, zlobnost isključiva,
krajputaška, krahirana egzistencija,
plamteća opsjena, ruka uzdrhtala,
sad sam samo carska poza,
neosjetljiva na potrebe mnoštva uzdaha.
gorki okus nije prava riječ
za sve te godine srama,
moć nas spaja, laku noć,
sutra već dolaze drugi.

____________________________

osjećaj me prati da sam fiju,
ko’ u adrenalinskom parku,
skačem, pucam, spuštam se,
sve bez zaštitne opreme,
imam svoju briju,
jer ja sam nepobjediv,
ljudi mi vjeruju,
dok pravim zabave u gustom dimu barova,
lake žene i šampanjac,
kad krene bećarac,
to su moji memorijalni posjeti, obljetnice,
u kojima se miješa
uzbuđenje, oduševljenje,
ogorčenje, razočaranje i prijezir,
laž, smiješak, stisak ruke, vijenac i svijeća
(i obećanje, naravno,
kao neizbježna stilska figura).
dok brkam č i ć, malo i veliko slovo,
gubim se između onog što imam
i onog što želim,
samo nek’ je lukrativno,
prestižno, delikatno.
bajdvej, između ne sviđa mi se i mrzim,puno toga može stati,
puding od riže,
zagrebački muzički bijenale,
agresivne ženke, činovništvo.
sufliram, ugađam, fingiram,
dižem ruke u zrak,
život je prekratak,
da bi ga čovjek proveo u opoziciji.

____________________________

sad kroz zamagljena stakla,
vidim samo otisak daha,
mirisne pečenke i familijarne nedjelje,
ili je to projekcija moja nestvarna,
pleterno satkana,
odgođenim pjevom usuda.
ja sam sad samo egzaltirana prilika,
vrtni patuljak u samonametnutoj šutnji,
koji pije kurare prije manifesta hrabrosti,
neomiljeni hardlajner,
pokušaj hipstera,
s džoger gaćama na lastiku,
ekscentrik s parkom, kapuljačom,
i metalnim lancem koji viri iz špaga.
u ponekom od tih dana,
vidim sebe kao stolicu, uzaludnu repliku,
kao uzor vrijednu priliku,
svrhovitošću pogođenu sublimaciju,
kao konflikt, kreaciju,
narodnog izdajnika, begoniju,
dok gledam tu unezvijerenu svjetinu,
i njenu piromansku idolatriju,
u neronovom oku tihu pomamu.
ne gospodine,
gorki okus nije prava riječ,
za ovu logiku šutnje.
više je to paranoidni strah od istine,
iza željezne ruke.

Pročitajte još

STAVI NA JAVNO Specijalni izvještaj

STAVI NA JAVNO Okus prvih koncerata

Pavo Jančić, prof.

STAVI NA JAVNO Južnjačke parestate života na sjeveru

Pavo Jančić, prof.