Globalna pandemija koronavirusa promijenila je iz temelja svakodnevicu mnogih obitelji pa su tako mnogi iskusili kako to izgleda kad zbog izolacije u istom prostoru silom prilika imamo kućni ured, školu ili vrtić – u najrazličitijim varijantama. Zbog ove krizne situacije neosporno je to da obiteljski odnosi nikad nisu bili na većoj kušnji. U Kini se tako nakon početnog obuzdavanja globalne pandemije pojavio fenomen povećanog broja zahtjeva za razvod jer su partneri silom prilika u svojim domovima bili nekoliko mjeseci osuđeni jedni na druge, bez mogućnosti za povremeni bijeg radi druženja s prijateljima ili članovima obitelji. Istaknuta psihologinja Gordana Buljan Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba, za tportal je rekla kako ‘teške situacije u životu često imaju dva ishoda – više nas povežu ili nas udalje’.
-Sigurna sam da se nijedan dobar odnos, pa tako ni brak, neće raspasti zbog toga što su ljudi više zajedno, ali isto tako moguće je da neki problemi koji se dugo guraju pod tepih, u kombinaciji s lošijom komunikacijom i povećanim razinama stresa, eskaliraju u aktualnim okolnostima, pa i dovedu do razvoda brakova – naglasila je.
Kakvu god odluku donijeli, roditelji moraju biti svjesni toga da su mnoga istraživanja pokazala da će nesređeni obiteljski odnosi ostaviti traga na djeci. Ako na kraju ipak dođe do razvoda, dodaje psihologinja, za djecu je najštetniji roditeljski sukob.
‘Istraživanja i klinička praksa jasno pokazuju da djeci ne šteti toliko sam čin separacije roditelja, nego roditeljski sukob, koji može biti prisutan i u cjelovitim obiteljima prije, za vrijeme i nakon formalnog razvoda braka (ili razdvajanja) roditelja. Ne postoji dob djece koja bi ih štitila od štetnih utjecaja roditeljskih sukoba. Za malu djecu mnogi misle da su premala da bi razumjela, što je djelomično točno, ali baš zato to može stvoriti veće probleme. Mala djeca osjećaju da nešto nije u redu, a ne razumiju što, pa osjećaju veliku nesigurnost i nepredvidivost u dobi u kojoj su sigurnost i rutina ključne za njihov zdrav razvoj. Neki misle da su adolescenti manje osjetljivi jer izgledaju kao ‘mali odrasli’, važni su im vršnjaci i odaju dojam da im roditelji nisu jednako potrebni kao ranije, što je također pogrešno. Adolescentima su sigurnost koju im pružaju roditelji i njihovo vodstvo od ključne vrijednosti’, rekla je ona.
Većina djece, objašnjava, na početku teško podnosi razvod roditelja i treba im vremena za prilagodbu, jednako kao prilikom drugih velikih životnih promjena, poput preseljenja u drugi grad.
‘Međutim ako roditelji surađuju i dogovaraju se, ako funkcioniraju s manje sukoba nego prije razvoda, djeca se gotovo uvijek prilagode na nove okolnosti pa znaju reći da imaju dva doma, dvije obitelji. Važno im je predstaviti razvod kao zajedničku odluku roditelja, naglasiti da djeca nikad nisu kriva i da su mama i tata zauvijek tu kao roditelji, iako više nisu par, da će uvijek najviše voljeti dijete i dogovarati se. A zatim je važno zaista živjeti tako. Posebno je to važno u ovim uvjetima, koji su sami po sebi nesigurni, a koji kod djece dovode do osjećaja nepredvidivosti i zabrinutosti. Važno je da se sada mogu osloniti na oba roditelja kao izvor utjehe i sigurnosti, a ne da, uz sve njihove brige i neizvjesnost, moraju ‘paziti’ na roditelje, voditi računa o tome da se ne svađaju oko toga kad će i kako dijete kontaktirati s drugim roditeljem, je li netko platio alimentaciju i slično’, upozorava ona.
Ipak, kaže, neki su razvodi prijateljski i u njima roditelji, nakon prvotnih previranja koja su česta jer smo svi ljudi od krvi i mesa, uspiju uspostaviti topao i prijateljski odnos.
‘Drugi su razvodi kao sklapanje posla, u njima roditelji komuniciraju na korektnoj ‘poslovnoj’ razini, bez previše topline, ali se uspiju dogovoriti oko važnih pitanja. Problem nastaje u visoko konfliktnim razvodima, kada roditeljski sukobi ne jenjavaju, nego se održavaju ili se čak pojačavaju u protoku vremena, a djeca se nađu u središtu sukoba. Približno trećina razvoda ima takva obilježja, a kod nas u Poliklinici oko 50 posto djece koja doživljavaju razdvajanje roditelja živi u uvjetima njihovog visokog konflikta’, dodaje Buljan Flander.
Vrlo je opasna i emocionalna manipulacija roditelja.
‘Nemamo točne podatke o tome koliko djece doživljava emocionalne pritiske od jednog ili oba roditelja u razvodu, prije svega jer ti pritisci dolaze u tisuću različitih oblika i jer ne djeluju jednako na svu djecu. Neka djeca i na najmanje pritiske imat će snažne emocionalne reakcije i priklanjat će se jednom roditelju, dok će druga djeca, unatoč sustavnim emocionalnim manipulacijama i zlostavljanju, naizgled dobro funkcionirati određeno vrijeme. Nažalost, iz iskustva kliničke prakse i vještačenja u procesima razvoda, mogu reći da su djeca često u središtu sukoba roditelja, što predstavlja zanemarivanje njihovih emocionalnih potreba, a ako kao sustav tome žurno ne stanemo na kraj, u velikom su riziku i od emocionalnog zlostavljanja’, ističe.
Najgore pitanje za djecu je s kim bi htjeli živjeti ili koga više vole, mamu ili tatu, rekla je Buljan Flander.
‘Nažalost, često čujem da odrasli, ponekad i stručnjaci, stavljaju djecu u poziciju da biraju. Naravno da dijete ima pravo reći svoje mišljenje, volju i želju, no autentičnu volju i želju djeteta treba ispitati stručna osoba na njemu primjeren način, što nikako nije direktivno ispitivanje i stavljanje tereta na njegova leđa, onog istog tereta koji je pretežak odraslima, pa sudski procesi vezano uz odluku s kim će dijete živjeti i na koji način će se družiti s drugim roditeljem godinama traju jer se stručnjaci ne mogu odlučiti o tome koji je roditelj više kompetentan. Onda, nakon godina suđenja, događa se da se od djeteta očekuje da ono kaže s kim želi živjeti. Djeca mi često kažu da im je to bilo najteže pitanje na svijetu jer ako kažu da žele živjeti s mamom, bit će tužan tata, a ako kažu da žele živjeti s tatom, bit će tužna mama’, rekla je.
Više pročitajte ovdje.
Izvor: tportal