zložba ‘Tragovi’ britanske fotografkinje Chiare Mac Call otvorena je 16. listopada u Kući Bukovac, mjestu stvaranja i očuvanja konavoske kulture i baštine.
Izložba je nastala kao plod jednotjednog rezidencijalnog programa Britanski umjetnici u Kući Bukovac, a kuriraju je povjesničarke umjetnosti Leila Mehulić i Lucija Vuković, poznavateljica Bukovčeva opusa, koja vodi njegovu cavtatsku zbirku.
Prva godina kreativne razmjene između Kuće Bukovac i londonskog Sveučilista Westminster, na kojem je Chiara Mac Call stekla magistarsku titulu, nadahnuta je specifičnom vezom Vlaha Bukovca i Velike Britanije. Bukovac, dijete Cavtata, u engleskoj je pokrajini Yorkshire ostavio trag portretirajući pripadnike visokoga društva.
Leila Mehulić, kustosica koja živi u Velikoj Britaniji, pozvala je Chiaru Mac Call da uspostavi dijalog s Bukovčevim životom, opusom, a ponajviše rodnom kućom koja je prenamjenjena u muzej. Po povratku u zavičaj, sedamnaestogodišnji Bukovac, već bremenit prekooceanskim iskustvima, svome je ‘ćaći’ ponudio da mu oslika interijer kuće.
U jeku njegova posla, po Cavtatu se proširio glas da je slikar. Fantastične su freske preobrazile ne samo jednostavnu kamenu katnicu, već i Bukovčev identitet. Iako će nastaviti sa mornarskom službom, kuća mu je dala potvrdu da je umjetnik.
Naslov izložbe Tragovi budi asocijacije na vrijedan projekt Lady Jadranke Beresford Pierce “Searching for Blaise” (Tragajući za Vlahom), koji je Bukovčevu ostavštinu obogatio saznanjima o izgubljenim slikama, publici liverpulske Walker Art Gallery otkrio vandredan umjetnički opus, te konačno u Cavtat donio donaciju Zorice Glen, pokćerke Bukovčeva sina Aga. Prije osam godina povjesničarke umjetnosti Lucija Vuković, Helena Puhara i Rachel Rossner u Kući su Bukovac kurirale izložbu deset darovanih slika.
Chiara Mac Call se, dočim, usredotočila na dvojbu kakav trag ostavljaju onaj koji pohodi memorijalnu zbirku ili umjetnički lokalitet, polazeći ne samo od vlastite rezidentske pozicije, već i od diskursa postkolonijalne kritike.
Mac Callova je unuka je veronske umjetnice koja je na studij slikarstva u Firenzi stupila u doba kada su se Bukovčeve kćeri okušavale u slikarstvu, te irskog intelektualca, bliskog prijatelja dramatičara Georgea Bernarda Shawa, najglasovitijeg zaljubljenika u Dubrovnik i njegovu okolicu. Prve godine života provela je u Mozambiku, a najraniju mladost u Rimu. Sa sedamnaest godina upisala je studij psihologije na Sveučilištu Canterbury, odakle se uputila u Cambridge na magisterij kriminalistike. Nakon višegodišnjeg bavljenja civilnim pravom i rada s maloljetnim prijestupnicima, prije nekoliko godina se odlučila profesionalno posvetiti svojoj ranoj opsesiji, fotografiji. Mac Callova je, međutim, svakim ostvarenim fotografskim projektom, ostajala vezana za temu unaprijeđenja života ranjivih društvenih skupina, bilo da je riječ o žrtvama seksualnog zlostavljanja ili skrbnicima osoba oboljelih od demencije. Ciklus Tragovi njezino je prvo djelo koje se bavi estetskim pitanjima, ali koje se istodobno referira na trajno aktualnu političku temu restitucije umjetnina koje je Ujedinjeno Kraljevstvo odnosilo s područja Mediterana. Njezina izjava “Stigla si u kuću koja nosi sve te tragove Vlaha Bukovca, ali što ćeš ostaviti za sobom? Dobro je biti ponizan i slušati njen eho. Zidovi govore.” prepostavlja razumijevanje i empatiju aroganciji kolonijalne sile, ali i aktera masovnog turizma.
Vođena sugestijama kustosica Leile Mehulić, Lucije Vukovići Helene Puhare, umjetnica je svoj zadatak razvila na nekoliko razina, koje gradacijski otkriva u različitim prostorima kuće. Ključne sastavnice njezina rada bile su istraživanje Bukovčeva plenerističkog svjetla, te studije poza njegovih modela, koje je u nedogled simulirala pred okularom. Sve to sažima autoportret u svijetloplavoj viktorijanskoj haljini, trajnom motivu izložbe, koja je sredstvo poistovjećivanja s Bukovčevim svijetom i sredstvo kojim je, poput Bukovca, proučavala svjetlosne odraze. Smještena na pijaninu u prostoriji do ulaza, ta je fotografija uvod u svojevrsni performativni postupak kroz koji nas umjetnica vodi.
Različitim postupcima Mac Callova je doslovno odgovorila na kustosku temu. Ona ulazi u pore i utrobu kuće kada se radom Slušanje, šaputanje, postajanje stapa s bojom zida / kožom kuće i u duhovitoj nadrealističkoj maniri izviruje iz zidnih niša / utrobe kuće. U radu koje nosi reminiscencije na Francescu Woodman i njen dijalog s rimskim kućama u kojima je boravila, Mac Callova se metodom duge ekspozicije konačno pretvara u avetinjski lik nalik uobraziljama engleskih gotičkih romana.
Soba u kojoj je trag ostavila i Bukovčeva unuka, slikarica, čija je sestra oduzela život, Chiari Mac Call je bila posebno važna. Netom prije dolaska u Cavtat, zatekla ju je vijest o suicidu vlastite prijateljice. Čuvši za istovjetnu sudbinu, odlučila je sobu posvetiti uspomeni dvjema djevojkama uvođenjem para malih instalacija. Uz prozor s pogledom na palme i plavi zaljev položila je autoportret koji je utjelovio iluziju o vedroj nevinosti mladenačkog doba. Priložila mu je kontrapunkt – vlastiti lik preobražen u zlokoban objekt koji viri iza odškrinutih vratiju starog ormara / sfere nesvjesnog.
Štafelaj Bukovčeva atelijera mjesto je izlaganja nekolicine studija svjetla, homageu Bukovčevom plenerizmu. One su odabrane medju skupinom od nekoliko tisuća, kojima je umjetnica analizirala Bukovčeve kreativne postupke. Valja istaći ne samo izuzetno kratko vrijeme trajanja rezidencije, već i da rezidentkinja, uslijed neočekivanih okolnosti nije imala više od nekoliko dana za pripremu. Pa ipak je ostavila upečatljive tragove. Čak i one koji prolaznici mogu doslovno odnijeti sa sobom posegnu li za njenim fotografijama odloženim na namještaju Vlaha Bukovca.