Imali smo ih prilike vidjeti zajedno na sceni na prošlogodišnjoj Dori kada smo navijali za našu Maju Grgić koja je napisala stihove za pjesmu ‘I Still Live’, Teo ih uglazbio te je pratio na klaviru, a njegova Mihaela na violončelu. U posljednje vrijeme opet ih gledamo zajedno i to na njihovom YouTube kanalu i društvenim mrežama gdje nas časte prekrasnim izvedbama pjesama raznolikog žanra: Pink Floyd-a, Stinga, Gibonnija… Njihova, kako ljubavna, tako i glazbena, priča jako je zanimljiva. Naime, dok je Teo samouki glazbenik, kompozitor i producent, Mihaela je doktorirala na Sveučilištu u Michiganu 2014. godine kao jedna od 1 posto najboljih studenata. Teo nije prošao audiciju u glazbenoj školi, iako je počeo svirati već s pet godina, uz objašnjenje da nema sluha. Poslije se ispostavilo da ima fotografski sluh. Ne čita note, ali zato na stotinu pjesama zna napamet. Folkestra, Vještice, Bare i Plaćenici, Oliver Dragojević, Jacques Houdek, Ivana Kindl, sestre Husar, Saša Lozar – neka su od poznatih imena s kojima je surađivao. Mihaela je nastupala po čitavom svijetu, osvajala je tijekom cijelog svoga školovanja brojne nagrade i zbog izvrsnosti čitava edukacija joj je stipendirana. Nakon mature hrabro se otisnula preko oceana u SAD gdje su joj se otvorila sva vrata, ali ljubav prema Gradu, obitelji i Teu vraćaju je doma te od 2016. postaje stalna članica Dubrovačkog simfonijskog orkestra.
Cijela Hrvatska vas je gledala na prošloj Dori s Majom Grgić, ali puno njih ne zna da ste par. U suštini, vaše se karijere odvijaju i razvijaju svaka za sebe s tim da se i preklapaju. Pretpostavljam da je vama zapravo super da ne morate raditi skupa, a možete i volite i da vam to dođe kao odmor, svježina, dodatna inspiracija…?
Mihaela: Dapače, mi obožavamo raditi zajedno, i mislim da bi nam bilo draže da smo profesionalno stalno skupa, kao stalni posao, a da se s drugima preklapamo, kao honorarni. Sviranje zajedno je ljubav, uživancija, sloboda, putovanje… Zbilja neka druga sfera u kojoj, kroz ono što volimo, doživljavamo prekrasne trenutke.
Teo: Imamo sreću da smo kompatibilni i privatno i profesionalno. Mihe ima doktorat i može odsvirati sve što je napisano za violončelo, ja ne znam note, a sve savršeno funkcionira! Neizmjerno sam zahvalan i radostan da mogu uživati i u glazbi s Mihaelom. Sve teče lako i prirodno, našli smo se…
Kad i kako ste se vas dvoje upoznali? I je li to bila ljubav na prvi pogled ili je trebalo vremena da kliknete?
Mihaela: Upoznali smo se na gaži gdje sam nekoga mijenjala. Recimo da to nije bila ljubav na prvi pogled, ali definitivno je bila ljubav na prvi ljubavni pogled, barem u mene. Teo se malo zagrijav’o, s godinama se skupilo prtljage (smijeh). Ali kad je splaslo ono prvo, postalo je puno bolje i svake godine je jos ljepše.
Teo: Kuhali smo se godinu dana i onda shvatili da želimo i trebamo biti skupa. Sad uživamo u plodovima milostive sudbine!
Mihaela, ti si u Americi imala realno veliku perspektivu. Što ti je tamo bilo ponuđeno da ostaneš i razmišljaš li ikad kako bi bilo da si ostala? Iako si i ovako iznimno uspješna ipak bi tamo bilo sve lakše, brže, širina… Ipak si se vratila. Što je presudilo?
Mihaela: Naravno da je kap koja je pomogla prelit čašu bio Teo, ali bilo je tu mnogo drugih razloga i promišljanja. Zaljubljivanje u Tea je samo pomoglo da prije shvatim da se želim vratiti. Meni je osobno studiranje u SAD-u bilo iznimno kvalitetno i čitav studij sam osjećala svrhu u mom odlasku tamo, ali bilo se jako teško uklopiti. Ja sam kombinacija emotivke i Balkanke pa su mi malo dublji izleti u te sfere zbilja nedostajali. Naravno, mogla sam tamo raditi u orkestru za plaću 6–7 puta veću od moje u Gradu, ali ja sam definirala svoj cilj i za tim sam pošla. Dakle, ono kad ti tata pokuca na vrata i reče: ‘Evo sine, ubro sam ti rikule’ ili kad nekoga sretneš i jednostavno odeš na kavu, baš tada.
Rano si otišla. Trebalo je hrabrosti?!
Mihaela: Rano sam otišla i nisam ni znala gdje idem. Kad sam sletjela pitali su me adresu, ništa nisam znala, samo da će neka profesorica doć’ po mene. Čula sam mamu i tatu svaku nedjelju par kratkih minuta jer su i te 3–4 minute bile preskupe. Nije bilo Whatsappa, Vibera, ničega, ali je bilo puno Rahmanjinova i suza. Mislim da me tih 10 američkih godina drukčije formiralo i ojačalo, i čini mi se da su mi danas mnoge teške stvari manje teške.
Bili ste skupa s Majom Grgić na Dori. Kako je bilo i biste li tako nešto ponovili?
Mihaela: To je bilo jedno iznimno lijepo iskustvo. Bilo nam je zabavno i zanimljivo vidjeti kako to izgleda s druge strane, i apsolutno bismo opet uživali u nečem tako velikom.
Teo: To je bilo jako poučno i ugodno iskustvo. Maja ide u dubine i detalje, a mi volimo tako raditi.
Kad maknemo sa strane glazbu koju stvarate – koju glazbu najradije slušate? Postoje li žanrovi koji su potpuno prekriženi? Tipa narodnjaci. Ili svemu date šansu?
Mihaela: U mene je to oduvijek bio isti odgovor: klasika i samo klasika. Možda malo pretjerano, ali jednostavno nisam uspjela uploviti u druge sfere. Pod klasika naravno upada i jazz, a ni sevdah ne izostaje.
Teo: Ja svemu dajem šansu jer to uvijek mogu prearanžirati i improvizirati. Od najbanalnije pjesme je moguće napraviti nešto što ima smisla. Problem moderne glazbe nisu pjesme nego površni elektronski aranžmani i konzumentski mentalitet.
Komentar na fenomen jedne srpske pjevačice koja je napravila što nitko nije – zaredom prodala 5 zagrebačkih arena?!
Mihaela: Naravno da moram reći – wow, čestitke! Bome prodat’ pet Arena je ogromna stvar. A sad, muzika i ostalo… Ne razumijem u što se svijet pretvara. Meni na žalost nije jasno. Od ovakvih koncerata do načina života, preko Instagrama i sličnih. Ne razumijem kako više nema dubine ni u čemu. Sve je postalo nekako s površine prikazano savršeno, a ispod praznina.
Teo: Ja tu glazbu ne slušam i ne pratim, ali sam dužan poštovati tuđi ukus i nevjerojatnu karizmu nekih izvođača. Naravno, nakon medijske buke poslušao sam par pjesama. Tu nema ničeg novog ni posebnog. Sve zvuči jako tipično i poznato, valjda zato mnogi to vole. S jedne strane slušaš – budi svoj i poseban, a u stvarnosti ako si svoj i poseban, nitko te ne primjećuje, barem je tako na ovoj hemisferi.
Oduševili ste nas u zadnje vrijeme snimajući pjesme zajedno i objavljujući snimke na YouTube kanalu i Facebooku. Kako je do toga došlo? Planirate nastaviti?
Mihaela: Mi smo oni likovi koji obožavaju svirati, ali website, snimka, slika… E to je već previše. Pa rekosmo – hajde, stvarno moramo nešto snimiti jer željeli bismo nešto zabilježiti, za nas, za našeg sina, ali gdje? I tako je došlo do povezivanja s rektorom Sveučilišta u Dubrovniku Nikšom Burumom i ravnateljicom Dubrovačkih ljetnih igara Ivanom Medo Bogdanović, koji su bili jako susretljivi i željni pomoći, od srca im hvala! I da, bit će još.
Teo: Imali smo dosta audio snimaka, ali smo shvatili da je danas video snimka ključna. Nabavili smo profesionalnu opremu za audio snimanje, bazičnu video kameru, našli odličnu dvoranu s klavirom, susretljive ljude koji su nam otvorili mogućnost i snimili materijal s kojim smo jako zadovoljni. Može se čuti na YouTube-u, potrebno je upisati Duckfacekanal. Nastavit ćemo sa snimanjima, sad je sve sjelo na svoje mjesto.
Imate sinčića. Koliko ima godina? Koliko je promijenio vaš život? Koliko je karijera, glazba ipak morala patiti za obiteljski život? I ima li on sklonost glazbi, talent, želju?
Mihaela: Rujan ima 5 godina i zbilja je osebujan. Svi kažu da je njihovo dijete živo, e pa ovaj je još življi od njih pet, ali ljubav je ona ogromna kakvu samo roditelji znaju. Ja sam malo usporila jer mi je on centar, ali mi se čini da bolje sviram otkad je on tu. Više sam opuštena i manje me smetaju gluposti. Kažu da ima veliki talent za bubnjeve, a mi smo odavno primijetili da ima dobar osjećaj za ritam. Po kući svira bubanj, klavir i čelo, i ide na zbor.
Teo: Kako sam postao otac u 52., prvih par godina sam mislio da ću umrijeti od nespavanja i briga! Po mom iskustvu postoji život do djeteta i od djeteta, sve se maksimalno promijeni. Sad je samostalniji i puno je lakše nego dok je bio beba. On odgaja i uči nas isto koliko i mi njega, to je iskustvo koje se ne može opisati riječima. To doživjeti je jedini način za razumjeti. Prije sam volio živjeti povučeno, snimati za sebe. Obitelj me pokrenula i promijenila, ovako sam bolji i samom sebi. Bilo bi lijepo da i on svira s nama, ali nećemo ga forsirati. Vidimo da ga glazba jako veseli, a to je najvažnije.
Iz tiskanog izdanja od 24. siječnja 2024.