Prije deset godina Boris Njavro objavio je tekst, tada povodom 40 godina stripa Alan Ford. Tekst je komičan i vezan za odrastanje u Gradu uz taj strip, čak ima i anegdota vezanih za likove tog vremena. Tu je i povijest ovog srtipa, razlozi i slično. Spomenimo i to kako će se ovaj tekst naći i u Borisovoj knjizi ‘Ulicama Grada’, koja uskoro izlazi iz tiska, a u kojoj su sabrane sve njegove kolumne objavljene upravo u duListu pod nazivom ‘Ulicama moga Grada’. Dok čekamo da knjiga konačno ugleda svjetlo dana, a uz sutrašnje obilježavanje 50 godina kultnog stripa, donosimo Njavrov tekst objavljen 18. lipnja 2009. godine:
Umalo smo propustili jednu tako važnu godišnjicu. Prije četrdeset godina, točnije u svibnju 1969., na kioscima širom Italije prvi put se pojavio novi strip već uigranog tandema autora koji su svoja imena skrivali pod pseudonimima Magnus & Bunker. Bili su to crtač Roberto Raviola – Magnus i scenarist Luciano Secchi – Max Bunker, a njihovo najnovije djelo nosilo je ime Alan Ford. Taj je dvojac zajedno radio i stvorio nekoliko stripova od kojih su među popularnijima bili Kriminal i Satanik, predstavnici tzv. “crnog stripa” (fumetto nero) koji su u tom razdoblju bili vrlo popularni u Italiji. U svijet humorističnog stripa zakoračili su kratkim strip gegovima o kralju Maxmagnusu, a zatim se pojavio i Alan Ford. Taj strip bio je potpuna novost u tom svijetu, humorističan, ali u sebi je sadržavao elemente “crnog stripa” samo što su ovaj put oni bili prikazani na sarkastičan i groteskan način. Na samome početku publika nije prihvatila taj novitet, nakon nekoliko objavljenih brojeva i slabe prodaje autori su već namjeravali odustati od cijelog projekta, po onoj Grunfovoj „Bolje častan uzmak, nego nečastan poraz!“ Međutim, sreća im se u zadnji tren osmjehnula i publika je masovno prihvatila ovaj strip o famoznoj grupi TNT i njenim junacima predvođenim ljepuškastim, ali smotanim Alanom Fordom, te se on ipak održao na životu. I postao legenda našeg odrastanja.
U Hrvatskoj je Alan Ford objavljen svega nekoliko mjeseci nakon talijanske premijere, izlazio pod okriljem Vjesnika, a za njegov prelazak preko Jadrana, a posebno za odličan prijevod i istinsku prilagodbu našem tadašnjem načinu razmišljanja, življenja pa i slenga u govoru najzaslužniji je bio, danas pokojni, Nenad Brixy. On je ustvari i istinski treći autor Alana Forda za ove naše krajeve. Zbog tog je i zaslužio barem jedan mali okvir uz ovaj tekst. Zanimljivo je kako je strip Alan Ford postigao van Italije najveću slavu upravo na području bivše Jugoslavije, što se može tumačiti na različite načine. Jedan od tih, svakako je i groteskan prikaz korumpiranog društva kroz galeriju likova i dijaloga, punih izreka koje i danas pamtimo iz ovog stripa, aktualnih i u ova naša današnja vremena. Strip Alan Ford je vječna slika naše svakodnevnice.
Kod nas, posebno našoj generaciji rođenoj šezdesetih, ovaj strip bio je način življenja. Jako puno detalja, priča, sjećanja, pa i odrastanja vezno je uz njega. Izlazio je svakog drugog utorka i već ujutro oko devet više ga u Gradu nije bilo za kupit. Prvo je dolazio u kiosk na sredini Straduna, u nekadašnju Borbu, te bi ispred znali bit i redovi nas klinaca. Jedna od naših najpoznatijih anegdota vezana je baš za to mjesto. Kao i svako večer okupili bi se na nekom od izloga, tada je đir Stradunom bio pun čeljadi, pa bi se s izloga „razgledala okolina“. I krenuo je škerac, ušao je prvi od nas u kiosk Borbe, te pitao „Jel došo Alan Ford?“ Prodavačica mu je mirno odgovorila „Nije, ujutro dolazi!“ Onda je ušao drugi od nas, s istim pitanjem. Pa treći, četvrti… sedmi, osmi, uvijek s istim pitanjem, prodavačica je već bila bijesna, a onda je ušao zadnji od nas, znani Dubo Vuković, koji istina više sliči na Bob Rocka, te upitao je „Ja sam Alan Ford, jel me tko tražio?“ Naravno, izletio je vanka uz znanu Grunfovu „Tko trči, ne hoda!“
Nosili smo taj strip redovno na plažu, preko Straduna, čitali u busu do škole, pa i u školi, za vrijeme nastave, skrivajući ga u razne udžbenike. Jednom se jedan od nas zanio u priču Broja Jedan o Odiseji, a baš to je bila tema tog sata, te je odgovorio onako, kako je taj dio priče ispričao upravo – Broj Jedan: Trojanski rat nije počeo zato jer je Menelaj želio vratiti Helenu koju mu je Paris oteo, nego zato jer je Menelaj nije želio uzeti natrag, kad ju je Paris htio vratiti. Naime, Helena je bila prava pošast u trošenju kraljevskog blaga i svojom rastrošnošću upropaštavala cijela kraljevstva i kraljeve svodila na prosjački štap, te je Menelaj nije htio natrag! Naravno – nije bio shvaćen i dobio je – topa. Ispalo je po onoj s Grunfove majice: Bolje ispast budala, nego iz aviona! I naše 80 – te obilježio je ovaj strip, još se pamti balica iz sredine tih godina, jedna od najboljih maski, maškarana u grupu TNT; koliko sjećanje služi, a sliku ne nađoh, Alan Ford bio je pokojni Joško Martinović, a Sir Oliver pokojni Teo Šuljak, Bob Rock je bio Sara, Naserov brat, Broj Jedan Florijan, Grunf … Ovom stripu život stalno obnavlja izrekama i naš dragi Čolo, koji kao da je i sam izašao iz njega, ponavljajući neke od izreka, posebno onu Broja Jedan dok vodi Divlju ligu: Ako misliš pobijediti, ne smiješ izgubiti! U stvari, iz tog stripa smo stalno izvlačili škerce s kojima smo prolazili kroz život.
Tko su likovi ovog sjajnog crno humornog stripa?
Možda i ljudi koje viđate tu oko nas, svaki dan. O čemu se tu u stvari radi? Ima li logike? Ima, i te kako ima. Za svako vrijeme, i ono kad smo bili klinci, tako i za ovo, kad smo kao odrasli. Ajmo nekim redom, od onog po kome ovaj strip i nosi ime. Tko je zapravo Alan Ford? On je samo jedan u nizu siromašnih stanovnika New Yorka, koji spajajući kraj s krajem nastoji preživjeti i pronaći posao. Igrom slučaja postaje agent grupe tajnih agenata koji su i sami tek skupina odrpanaca. Tako, osim Alana Forda, vječnog plavokosog mladića, stidljivog i naivnog, uvijek u crnoj dolce viti, čije ime krasi korice stripa, tu je cijela galerija karakterističnih likova; Broj Jedan, glava Grupe TNT, metuzalem, paralitik u kolicima koji zna sve o svemu i svakome i sve ima zapisano u svoju malu crnu zadaću, uz poruku svojim agentima „Ako želite pobijediti u trci, morate prvi proći kroz cilj!“ ili „Tko izgubi dobitak, dobije gubitak!“, a može i ova: „Bolje nešto od nečega nego ništa od ničega!“ Uz njega je uvijek njegov papagaj Klodovik. Slijedi Bob Rock, iskompleksiran zbog niska rasta i velika nosa, uvijek sa škotskim ogrtačem i uz psa Nosonju. Sjajna je scena njegovo grudanje s klincima kao i izreke „Bolje živjeti sto godina kao bogataš, nego sedam dana u bijedi!“ ili „Bolje je biti bogat nego ne biti!“ Zatim Sir Oliver, engleski plemić dugih prstiju koji nikada ne propušta priliku da svoje ruke zavuče u tuđe džepove, znan po izjavi koju mnogi koriste: Halo Bing, kako brat? I ono „Cijena? Prava sitnica!“ Tu je i debeli Šef, nekad zamjenik Broja Jedan znan po onoj „Kad ti kuća gori, a ti se ogrij!“, a danas samo naslonjač Jeremiji, starcu koji pati od svih mogućih bolesti, stvarnih i nestvarnih, znan po tom što mu je „čir sa dvanaesterca prešao na trinaesterac“, te koji zajedno sa debelim Šefom vrijeme provodi spavajući u Cvjećarnici, glavnome sjedištu Grupe TNT. Tu je zatim i Grunf, nekad njemački pilot u Drugom svjetskom ratu, sada tek izumitelj stvari koje nikome nisu potrebne, „Avion je letio, sve dok nije sletio!“, a s par centi koje mu Broj Jedan daje za nabavku materijala sastavlja raznolika prijevozna sredstva koja traju toliko koliko i vrijede. Grunf je poznat i po svojoj kapi, uniformi pilota i nesuvislim parolama koje su ispisane na majicama koje nosi, poput, “Tko spava nije budan” ili “Tko hoda ne trči”.
Osim tih likova koji čine okosnicu stripa, tu je još cijela galerija sporednih likova koji često i nisu sporedni, zapravo, stvoren je jedan cijeli imaginaran svijet čijim stanovnikom smo postajali i mi dok smo čitali ovaj strip. Tu su tako obični ljudi poput poštara (Pisistrat Nelson i Sigmund Listić), doktora (Brokoli), policajaca (Luke Cikcak), inspektora (Brok), generala (War), pa zgodna ali zla Margot, te mnogih drugih. Slijede za strip (ne)klasični neprijatelji, poput Superhika, čovjeka smrtonosnog alkoholnog zadaha, modernog Robin Hooda koji pljačka siromašne da bi dao bogatima, koji je ujedno i parodija na američke superheroje; Baby Kate, duh lijepe gangsterke ubijene u Chicagu 20-ih godina koju smrt ipak nije spriječila da sa svojom bandom povremeno krene u nove pohode; Gumiflex, čovjek gumena lica koji se u trenu može pretvoriti u bilo koga; njemu sličnih sposobnosti je Arsen Lupiga, manje džentlmen-više lopov, koji za razliku od Gumiflexa nema gumeno lice već je patuljak, vrlo vješt u prerušavanju, i još mnogi, mnogi drugi. Ali niti to nije sve, tu je i cijelo životinjsko carstvo od zmija (Xeres), pelikana (Pellicus), psa (Nosonja), mačka (Prudy), zamorca (Skviki) te nezaobilaznog Klodovika, papagaja koji govori, gotovo ljudskog, a ne životinjskog predstavnika Grupe TNT.
To su likovi svijeta stripa koji nas je odgojio i dao nam životnu mudrost. I ne samo nas, igrao se u kazalištima, ima ga na You tube, znani srpski režiser Slobodan Šijan izjavio je kako su njegovi likovi sjajnog filma Maratonci trče počasni krug izašli iz ovog stripa, a najbolji današnji talijanski pisac, Niccolo Ammaniti, rođen 1967., priznaje kako su njegovi romani uokvireni strip Alan Ford. Nakon broja 75. Magnusa kao crtača zamjenjuje Paolo Piffareiro. Nakon toga dolazi do postupnog ali stalnog pada u kvaliteti Alana Forda. Alan Ford izlazi u Italiji u novim epizodama redovito mjesečno i danas, novi stripovi objavljuju se i kod nas, ali to više ne prevodi Brixy, te to više nije – to. Raznim promjenama crtača i scenarista, tijekom vremena, izgubili su se i mnogi sporedni likovi koji su stripu davali dodatnu draž, a sam strip je izgubio osnovnu crno – humornu nit. Objavljivanje starih brojeva redovno se rasproda, po antikvarijatima se kupuju za velike novce, potražnja za onim starim Alan Fordom nema kraja, čak je neki fan ovog stripa sve brojeve skenirao i zahvaljujući njemu, tom „luđaku“ imate ih i na „cd – u“, na čemu mu veliko hvala, ma ‘ko on bio. Jer, strip je to koji nas je odgojio. „Bio je živ pola sata prije nego što je umro!“, rekli bi AlanFordovci za kraj.
Nenad Brixy: Prijevodi za naše škerce
Novinar i književnik Nenad Brixy (1924 – 1984), najzaslužniji je za uspjeh stripa Alan Ford u Hrvatskoj, kao i u zemljama bivše države, gdje se također prodavalo samo hrvatsko, Vjesnikovo izdanje. On ga je otkrio na vrijeme, te prevodio igrajući se riječima na svoj originalni stil, ubacujući često naše domaće upadice. Bio je glavni urednik Vjesnika šezdesetih, ali i sjajan pisac dvadesetak crno humornih priča i romana naslovljenih kao da je inspiraciju nalazio u Alan Fordu, od kojih neke; Noge u vis, Mrtvacima zabranjen ulaz, Rup u čelu, Leš na klupi … svakako potražite i čitajte, ako već niste.