Na dan 29. travnja, bio je svjetski, dakle, međunarodni dan plesa. 1. svibnja Sveti je Josip Radnik, a i međunarodni praznik rada. Još od 1886. kad su se u Chicagu na taj dan, slaveći blagdan Sv. Josipa, radnici pobunili prvi put.
Ima tom i tridesetak godina kad su Rudnek i Haustor pjevali „Pa – pa proleteri…“ sluteći što će se dogoditi. Svi smo zajedno otplesali što nam je odsvirano i malo je kome više do plesa. Prekosutra, 2. svibnja godišnjica je smrti velikog Marina Držića, koji je umro u Veneciji, u izbjeglištvu iz rodnog grada 1567. godine, ostavši iza sebe puno vrijednih dijela i poruka za sva vremena, pa i ovo za naše doba; „Ma se je trijeba s bremenom akomodavat; trijeba je bit vjertuozu tko hoće renjat na svijetu. Kralj je čovjek od ljudi, kad se umije vladat…“ što bi posebno vrijedilo za naše političare. Istog datuma, 2. svibnja, ali 1925. u dobi od tek 26 godina umro je veliki pjesnik Antun Branko Šimić, čije stihove “Malen si čovječe ispod zvijezda…“ i te kako neki trebaju pamtiti.
Zvono i čiope
Osim sjajnih plivačica, još jedan veliki sportaš Grada živio je u Žudioskoj ulici. Bio je sjajan boksač, istina ne dugo, kao što ni taj sport nije dugo zaživio u Gradu, ali po tom sportu ga i danas mnogi pamte. Mnogi ga pamte i po još puno tog, a ponajviše kao velikog gospara. Antun Pače, Tonći kako su ga svi zvali, živio je s obitelji u Žudioskoj, na broju 1. Njegova unuka Tajana „Kolarinka“ Martić i jedna od tri mu kćeri Jelena, bolje znana Guke, Sentović učinile su uvod svojoj noni i majci, gospođi Anđelki, supruzi gospara Tonćija, za zapisat priču o njemu. Zvono na vratima broj 1. zvoni, ali od čiopa se ne čuje ništa. Uznemirile su se i one, gotovo je sa mirom u Gradu, počela je ljetna gužva. Srećom gore, na prvom pjanu, zvono se čulo. Otvara vrata gospođa Anđelka. I kreće priča, uz listanje starih foto albuma i uz napola otvorene persijane prema Stradunu koji već živi svoj ljetni đir. Pitam smeta li buka. „Ma i ne toliko, navikne se čovjek na sve. Malo ovaj vonj okolnih restorana, ali dobro je. Bolje je kad ima čeljadi, tužnije mi je zimi, sama, nikoga, tuga me uzme!“ – mirno će gospođa Anđelka. Traži još neke fotografije, puno tog je nestalo, tko zna kako i gdje, ali za jednom posebno žali, „Moj Tonći sa boksačkim rukavicama, baš lijepa slika, držala je Guke u novčaniku i ukrali joj ga u Bariju!“ Ipak, puno je tu još lijepih i za povijest Grada vrijednih slika. Uz pojašnjenja; „Sokolska dvorana“, tako smo zvali tu veliku dvoranu u Sponzi gdje je danas Arhiv. Preko dana tamo su trenirali gimnastičari, boksači, a navečer bi bio ples. Od 6 do 10 navečer. Tamo smo se i upoznali Tonći i ja. Voljeli smo plesati!“
Priča života ukratko
Gospar Antun Tonći Pače rodio se 1926., u Ulici sv. Josipa ili Vrata Celenge, a umro je 2009. godine. U istoj ulici rođena je 1930. i njegova supruga Anđelka, u obitelji Pekarović. Malo su se poznavali tih godina, a Drugi svjetski rat odvodi ih oboje daleko van Grada.
– U Dubrovniku je bila glad, te je moja obitelj 1942. otišla u Osijek. Tamo nismo bili gladni, ali i tamo je bio rat, stalno u skloništima. U Grad se vraćamo 1947., u Ulicu sv. Josipa i uskoro sam počela raditi kao blagajnica na Širokoj, u tadašnjem Narodnom magazinu. Tonći je početkom rata otišao prvo ocu u Njemačku. Tamo je radio s ocem, ali su ga mobilizirali, te srećom poslali u Skandinaviju. Krajem rata vraćao se nekako doma, došao do Trsta, sa prijateljem iz Grada, Robom Matošićem, čija majka je bila profesor u Gimnaziji. Bili su najbolji prijatelji, ali tu su se razišli, Robo je otišao u Ameriku, a Tonći krenuo doma. Nikad se više nisu ni vidjeli, ni čuli! Evo, Tonći u albumu ima njegovu sliku. Uvijek je pričao lijepo o njemu. A Tonćija su zarobili partizani u Trstu, morao je odslužiti vojsku do kraja, na Visu i Lošinju, te se konačno u Grad vratio tek 1948. godine. Vazda mi je pričao kako su ga po povratku neki „skojevci“ čudno gledali! Odmah se počeo baviti boksom, sve je tamo bio, i natjecao se i sudio i trenirao ih. I eto, znali smo se, a konačno i zaplesali, te se vjenčali, uselili u ovaj stan, prva kćer Vera, mama Tajane i Vjerana Martića, rodila se 1952. , nakon nje još dvije kćeri, Jelena Guke i Dubravka!“ – ukratko će jedan veliki život prepričati Anđelka. Pitam, konačno za saznat, zašto Guke? I odgovor; „Ma ne znam ni ja ko majka joj! Stalno je kao mala bila vanka, cijelo Prijeko je bilo njeno, djeca je tako nazvala, malo je tko i zove po imenu!“
Ples za kraj
Prelistavamo sve te crno bijele slike iz dana boksa u Gradu. Prisjećam se priče Kreše Nikića, njegovih sjećanja na Tonćija, nalazim čak dvije iste slike koje mi je davno dao. Povijest jednog sporta za kojeg mnogi i ne znaju da ga je bilo u Gradu, u Sponzi. Slika Aleksanda Kurbašvilija, Pušo kako su ga zvali, veliki talent, kasnije je igrao za veće klubove bivše države. Pa fotografija sa „boks meča“ iza Gospe, Pušo i još jedan boksač, sudi Tonći Pače, pa slike još s nekih susreta, nekih gostovanja, gospar Pače je uvijek tu, na svakoj od njih. I odjednom – kraj! „Puno se tada radilo, slabo jelo, a on pušio, te su mu doktori rekli nek’ prestane i
sve je nekako stalo s njim. Malo iza tog prestao je postojati i klub!“ – prisjeća se Anđelka i nastavlja ovu priču dalje – „Po prvom zanimanju on je bio marangun, ali prekvalificirao se za ugostitelja. U Excelsioru je radio 25 godina kao kućni meštar, a navečer u Labirintu, od prvog dana i otvaranja, na vratima i kao čuvar. Svi su ga voljeli jer je bio jako smiren, volio je mirno riješiti sve probleme. Uvijek je bio sa kravatom i u odijelu, elegantan. U Labirintu je tada bio prvi striptiz bar i nije mi baš bilo drago!“ – uz osmijeh gledajući sve te slike će Anđelka, uz pojašnjenje kako je latino brčiće imao zbog manjeg ožiljka na usnama. Iz Excelsiora prelazi u hotel Libertas, do mirovine. Radio je i u „Jadranu“, današnja Klarisa, kad su tamo svirali Trubaduri, prijateljevao sa Mihom Martuzzijem, redovno su išli na veljune i na sve zabave, a s njim bi bila i njegova Anđelka, ali “zabala li bi tek na kraju, jedan ples bar, jer on bi cijelu noć radio!“