I dalje smo u danima sjećanja na onu tužnu jesen iz 1991. godine. Svaki dan nam netko ili nešto iz tih dana dolazi u sjećanje. “Najgore je bilo kad se netko od njih ne bi vratio!” reče mi neki dan Sandra Sambrailo, jedna od dubrovačkih heroina tih jesenjih ratnih dana, o odlascima na ratište dubrovačkih mladića i njihovim povratcima, često s tužnim vjestima.
Sandra, koju danas znate po borbi za azil za napuštene životinje na Žarkovici, te jeseni, ako niste znali, bila je bliski suradnik pokojnog Miljenka Bratoša i važan dio odbrane našeg grada. Uz ova tužna sjećanja, čitam riječi velikog pisca Meše Selimovića “ Daj mi snage da oprostim, jer tko oprosti, on je najveći. A znam, zaboraviti ne mogu.” Iako život ide dalje, teško je zaboraviti sve te dane. I gledam danas, nakon svega, oko sebe neke ljude koji tog rata osjetili nisu, kako daju izjave, pišu po forumima, te mi opet jedna Mešina dolazi na pamet, ‘Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri šute.’ Oni dobri ljudi, istinski dubrovački branitelji, umorni nakon svega, šute. Puna im je pipa onih koji umjesto njih pričaju o tim danima. ”Uvijek je sumnjivo kad netko misli za sebe da je pametan!” Bahati i arogantni ljudi uvijek i redovno su i glupi ljudi. Previše ih je oko nas. Dovoljno je vidjet i slušat našeg premijera. Kad vidimo sve oko sebe, još jedna misao današnjeg doba dolazi na pamet. “Budite dobri prema štreberima. Velike su šanse da ćete završiti radeći za nekoga od njih.” Bahati i arogantni štreberi vladaju, barem nam je to jasno. Ili, kako nedavno zapisa Braco Elezović, “E moja nacijo, netko je ovdje debelo podbacio!“ Netko je zaista nakon svega debelo podbacio. Nadali smo se nečemu te jeseni 1991., a dobili smo ovo što danas imamo. Da, u danima smo i te kako opravdanog štrajka prosvjetara, kojeg neki mediji ovaj put prate napadajući štrajkere, dok su iste podržavali kad je bio štrajk za vrijeme HDZ vlasti. Još jedna za ovaj uvod izmiksan citatima, „Nekada su djeca bila sretna hvatajući leptire, a danas hvataju slobodan WI – FI!”
Ostaci nekadašnje crkve
Vraćamo se u priču i đir ulicama Grada. Još uvijek smo u Ulici Petilovrijenci. Ne samo uz priče velike i od svih omiljene Kaje Đerek, bilo je tu i te kako i drugih priča. Kao na primjer priča o ostacima ostataka nekadašnje crkve tri sveca, svetog Petra, Lovre i Andrije, koji su se i ne tako davno još uvijek mogli vidjeti odmah iza zgrade u kojoj je godinama banka. Sakristija je bila prepoznatljiva do nekih godina, čak i ostaci groblja nekad davno, prije Velike trešnje iz 1667., smještenog iza crkve. Pa čak i gustijerna koja je bila u sklopu te crkve, a koju je Maro Hajdarhodžić obnovio kad je tu, druga vrata na desno ulazeći sa Straduna, vodio svoju „Tovijernu“. Arheolog, dugogodišnji konzervator i istinski čuvar dubrovačke baštine Ivica Žile, na žalost preminuo 25. siječnja 2010. godine, dugo godina je istraživao ovaj lokalitet i pokušavao spasiti što se još spasiti moglo, kako bi se sačuvali barem tragovi ove crkvice. Čak i zaustavljao neke planirane radove i nazovimo obnove, ali na žalost, za svog kratkog života, umro je u 56 godini, nije uspio. Danas je tu jedan restoran, kuhinja kojeg je prekrila gustijernu i zatvorila sve ostatke nekadašnje crkvice. Ipak, ugostiteljstvo i turizam, ponizne uslužne djelatnosti, gdje se uz osmijeh klima glavom gostu i čeka neka zarada, vladaju našim Gradom. I to je tako, i ubuduće biti će i gore. Ali, čudna je priča vezana za taj lokalitet. Dugo godina prije Domovinskog rata, u tom prostoru, dakle iza zgrade gdje je banka, a na katu HDZ i županijski uredi, bila je butiga cipela „Čik“. Iza rata mijenjali su se korisnici i vrsta usluge svako malo, ali nitko tu nije zadugo ostajao. Jer, ipak je ispod njih ostatak nekadašnjeg groblja.
Eržika i Baba Neža
Ajmo mi, pričom i sjećanjima čeljadi koja se još uvijek sjeća, dalje tom stranom ulice. Odmah do narednih vrata, gdje je nekad živjela obitelj Đuho, koja je u prizemnom magazinu prodavala jako dobro vino iz Pijavičine sa Pelješca. Gore iznad na katu živjela je nekad gospođa Eržika, inače Mađarica. Tu već ide dio priče iz ove ulice koji bi bio idealan za scenarij nekog filma. A priča ide ovako, preko puta nje, vidjele bi se preko funjestre, živjela je njena prijateljica, inače Slovenka, gospođa koju su u ulici svi zvali Baba Neža. Kako u zgradi gdje je živjela Eržika nije bilo zahoda, Eržika bi hodila preko puta, do svoje prijateljice Babe Neže, kad bi „zagustilo“ i bila joj potreba! I to nije bio problem, jer one su bile velike prijateljice i često su razgovarale preko funjesti, na metar i po udaljenosti zračnog prostora, čula bi ih cijela ulica, sve dok se njih dvije ne bi pokarale. E, tad bi nastao kazin. Znala bi za to cijela ulica. Bilo je tu i šporkih riječi, ali najgore bi bilo kad bi u te dane svađe Eržika tražila dozvolu za zahod. Baba Neža joj ne bi dala, a onda bi Eržika, onako ljuta, napunila svoj bokarić svim i svačim i zasula ga prema funjesti svoje prijateljice Babe Neže. Ali bokarić bi najmanje zalio njenu funjestru, puno bi više iz njega izletjelo po ulici i slučajnim prolaznicima, tada manje turistima, a više domaćoj čeljadi. Bili su to neki davni dani davnih godina kojih se i nakon svih ovih godina nekadašnji stanovnici ove ulice sa smijehom prisjećaju.
Bulikan čeljadi
Inače, kroz tu kuću, drugu na desno sa Straduna, prošlo je i živjelo bulikan čeljadi. Po sjećanju nekih najstarijih, vlasnica te kuće u neka davna doba bila je Teta Estera. A ona je polako prodavala dio po dio nje. Manje više, čeljad bi živjela u jednoj kamari, nije se tu imalo puno kvadrata, uz zajednički hodnik kroz koji bi se prolazilo na gornje katove. Bilo bi u dugo spominjati sve njih, ali evo pamti se kako je kamaru za svoje radnike iznajmljivao i gospar Ivo Rudenjak, a velika radost preostalih stanovnika ove ulice u današnja doba je dolazak i useljenje u ovu zgradu jedne mlade obitelji. Pomalo sjetno reći će kako je i jedno dijete u toj novoj obitelji ove ulice, a kako je nekad samo u ovom dijelu ove ulice, u ovom prvom do skalina od Prijekog, bilo čak desetero djece. Ma, sa prijateljima i preko petnaest. A onda bi došla djeca i iz gornjeg dijela ulice, pa bi se po ulici igrali, dječja galama odzvanjala bi ulicom. Sve dok ne bi došao Perica Gerica, a kako je on još kao malo dijete bio uvijek najglasniji, preuzeo bi inicijativu i čulo bi se samo njega. Prije zadnjeg rata tu je bio i kafić „Skalin“, nekad okupljalište mnogih. Malo iza, koji skalin do Prijekog, s te desne strane ulice, jedan je magazin, kojeg su kroz godine iza nas koristili mnogi, danas je iznajmljen od jedinog restorana ove ulice, onog niže, iza zgrade u kojoj je banka. I to je to s ove strane ove ulice. S one druge, lijeve strane spomenusmo tek neke, a ima i tu priča koje slijede.