Već 45 godina postoje, a u duši, bez obzira na desetak različitih generacija, svi su – mladi. Spremni na nova putovanja u svijetu tradicije, na nove izazove, na nova učenja. Reći će kako su ‘vođeni’ uz pomoć četiri stvari – volje, želje, ljubavi i energije. Oni su članovi Kulturno-umjetničkog društva ‘Marko Marojica’, a mi smo ih, ususret velikoj obljetnici kojom će obilježiti svojih četiri i po desetljeća rada, posjetili na probi. Iako vježbaju, zbog različitosti koreografija i pripreme, ali i zbog epidemioloških mjera, razdvojeno, samo za DuList napravili su jednu posebnu probu – onu na igralištu stare župske škole. Priznat ćemo, lijepo je vidjeti kako unatoč prohladnoj večeri župski bali ‘guraju’ naprijed ove mlade ljude, a i njihove uzore – seniorsku grupu koja je nestrpljivo čekala onu veliku, zajedničku ‘fotku koja će izaći u novinama’. Ipak, dosta ih je nedostajalo, a pravu sliku župske tradicije vidjet ćemo početkom prosinca, na dan proslave ove lijepe obljetnice. Ono što će nam ponuditi je velika retrospektiva od 1976. godine naovamo, mnoštvo fotografija, memorabilija, nagrada, prekrasne nošnje i naravno, živo tkivo Župe – župske bale – polku, čičak, duetu, mazurku i poskočicu, izvođene u pratnji reskog zvuka lijerice. Pridružit će KUD župskoj tradiciji i konavosko potkolo i linđo, kao i stare splitske plesove monfrinu, četvorku i šaltin polku, koji se izvode uz pratnju tamburaško-mandolinskog sastava KUD-a. Detalje dalje ne bismo iznosili, dođite u Župu dubrovačku uskoro i – uživajte, a dotad ćemo još malo uživati na probi. Devet je sati uvečer i mladi su upravo finuli sa svojim plesovima, seniori stižu i odmah nas s osmijehom dočekuju Marija Maja Klešković i Ivo Pavlović, za koje nikad ne bismo rekli da su – najstariji!
— Mi umirovljenici u KUD-u jako volimo putovati, a samo djelovanje u društvu nas jako veseli – ne skida osmijeh gospar Ivo. Nije on plesao ‘u kontinuitetu’, reći će, ali volja je snažna kao one daleke 1976., kad je prvi put krenuo.
— Prestao sam čini mi se 1984. godine, u razdoblju od 1976. do tada, bio sam na dvije smotre folklora u Zagrebu te na Vinkovačkim jesenima. Vratio sam se u KUD, što me jako veseli – ističe nam gospar Ivo. Naš župski KUD je veliki prijatelj s KUD-om ‘Šokadija’ iz Starih Mikanovaca, a možda je baš gospar Ivo ‘kriv’ za to!
— Svake godine putovali bismo kod njih i to je tradicija koja se nastavlja. Oni kod nas dođu ljeti, mi kod njih idemo zimi, kad su nam djeci praznici. Bili smo na pokladnom jahanju, na biranju snaše, na dosta lijepih manifestacija u njihovoj organizaciji. Svakako, doživjeli smo drugačiju, ali jednako lijepu tradiciju – ističe. Sve je počelo s jednim ‘slučajnim’ nastupom u Hotelu Astarea…
— Možda smo se zahvaljujući baš meni bliže upoznali. Naime, radio sam tada u hotelskom naselju Mlini, imali smo tu i probe. Slučajno sam saznao da neki folklor u Astarei ima nastup i nas četiri, pet poslije probe je pošlo pogledati o čemu se radi. Nisu nas htjeli pustiti jer nemamo karte. Ma izmolili smo ih, rekli kako smo evo i mi baš s probe folklora. Njima je to bilo zanimljivo, a razlog je možda, među ostalim, bio u smještaju. Naime, tad su noćili u Herceg Novome, a balali u Croatiji, Astarei i još jednom u hotelu u gradu. Uspostavili smo vezu te daleke 1977. godine, a jednako je snažna i danas. Već smo 1978. bili na Vinkovačkim jesenima i otad smo vjerni prijatelji, naša dva KUD-a pobratimi. U ono vrijeme imali su svega, samo nisu novca. Sad je došlo vrijeme da nemaju ni jednog ni drugog. Ali oni su srčani ljudi, jednostavni i dragi. I ništa im nije bilo problem. Evo jedan primjer, oni bi nas ugostili fantastično, a došli bi ovdje kod nas u ljeto, u osmom mjesecu, kad smo svi više manje radili u turizmu i nekako im se ne bismo mogli posvetiti preko dana. Oni bi samo rekli: ‘Idemo mi na kupanje!’ Izleti u Robinzon i vesela druženja pa i do 4 ujutro. Lijepo je bilo, ali – pogledajte ovu mladost, bit će toga i dalje. Ovo me baš veseli – sjetno će gospar Ivo, a gospođa Maja kima glavom i dodaje: ‘Sve zahvaljujući našem voditelju Mateu!’
Osjećaj odlaska na probu ništa ne može zamijeniti
On je, reći će nam dalje gospođa, glavni motivator ove priče, onaj koji je inspirirao i one koji su otišli da se vrate. A to – nije lako. Ipak, osjećaj odlaska na probu, uz bale i druženje, je nešto što se ničim ne može zamijeniti, iskreno će nam reći gospođa Maja.
— U KUD sam došla poslije rata, dok smo se snašli… Znate, kuća mi je izgorjela u ratu pa smo živjeli po hotelima, pa Hotel Astarea i tek sam 2006. došla natrag u svoju kuću. Nekako sam se onda vratila i tu. Već 2014. sam išla nastupati u Vinkovce – ne skriva gospođa Maja ponos na licu.
— Lijepo je kad su dani ispunjeni balanjem. Iskreno, cijeli dan samo gledam kad ću na folklor, da se spremim za probu (smijeh)! Nisu ‘striktne’ generacije, nego smo izmiješani i baš mi se to sviđa. Evo baš nedavno kad smo balali u Astarei, u liftu je nas nekoliko, u nošnjama, zatekao jedan gost hotela i istaknuo kako je lijepo vidjeti ljude svih generacija kako balaju – zaključuje gospođa Maja.
Vanka je zima, pa ‘seniori’ ulaze u dvoranu jer, kažu, nema baš njih puno, a i vrata i prozori su otvoreni, smiju se.
Mladi su vani, mladosti ionako jesenja večer nimalo ne smeta. Dvoje dragih ‘seniora’ koje pozdravljaju za kraj će nam reći kako nisu ni sami sigurni je li lakše voditelju Mateu s njima ili s djecom. Mi ćemo dodati kako nam se čini da mu baš ništa nije teško!
Samouki lijeričar s osmijehom
Vedro lice u samom centru igrališta čeka nas s osmijehom. Iako sjedi, ‘naradi’ se Bruno Rajić, 19-godišnji lijeričar KUD-a. Kaže da dodamo i ‘kuhar u hotelu Bellevue’. Svoj prvi nastup imao je u rujnu 2019. godine, aktivno je počeo svirati prije tri godine.
— Potpuno sam samouk! Gledao sam različite videe, svirke i krenuo, po uhu, malo, malo, pa puno vježbe, pa i potpomognut prethodnim znanjem. Naime, svirao sam nekad kontrabas u Muzičkoj školi pa se uhitit’ lijerice nije baš bilo teško. A i zanimalo me, bez volje nema ni učenja. Lijerica mi ‘nije u familiji’, a da bih volio da se jednog dana naslijedi, bih – kaže nam ovaj vedri mladić. Zna, kaže odsvirati pet župskih bala, konavosku poskočicu, linđo, a ostalo za ‘svoju dušu’.
— Istražujem, volim i želim, nitko me ne tjera. Motivacija su mi svi iz KUD-a, na jednom mjestu je jako puno dragih ljudi. Ma da budem iskren, imali smo mi i ‘rupa’, bili smo loši za skupiti se. Ali najviše zbog voditelja, nekako se ponovo pokrenulo. Dao nam je dobar poticaj i evo, za koji mjesec gledat ćete nas u velikom broju – zaključuje mladi Bruno. O velikim brojkama koju riječ reći će nam i Ivica Grbić Pajo, predsjednik KUD-a ‘Marko Marojica’.
Zamislite 150 ljudi u nošnjama na jednom mjestu
— Bit će sigurno 150 ljudi u nošnjama. Ukratko, sve generacije! Toliko nas je bilo i za božićni koncert prije dvije godine. U nošnje je obučeno 112 djece, veterana je tridesetak, bit će i onih koji ne balaju više, ali će doći… 45 godina, to je jedan cijeli život, puno je ljudi prošlo kroz KUD, svatko ga je obilježio na svoj način, neki su nas i napustili, neki su s cijelim obiteljima aktivni u njemu, ali ovo – pokazuje rukom na mlade koji se skupljaju – to je najvažnije – reći će nam gospar Ivica. Ta mladost, dodaje, dokaz je koliko je KUD živ. Jedan od stupova su i veterani, pozvani kad se dogodila jedna manja rupa odlaskom dijela članova na studije i slično.
— Ljubav prema folkloru nas je potakla da nastupamo i da ‘iznosimo’ ovu mladost. Bitno je biti prisutan, raditi, epidemiološke mjere i manjak prostora nas, nažalost, unazađuju. Mislim da smo jedino društvo koje plaća najam da bismo mogli raditi škola nam je donedavno bila zatvorena, inače rekreativcima je i dalje zabranjeno ulaziti u prostore poput školskih dvorana, ali – mi nismo rekreativci pa eto, možemo koristiti takve prostore. Nažalost, beskućnici smo i mi i Mažoretke i Limena glazba i nadamo se iduću veliku obljetnicu dočekati u svojim prostorima – dodaje. Mjesta pesimizmu nema, sprema se velika priča, reći će. Uvod u nju bila je izložba u Blagajni Mandaljena, pod paskom povjesničara Ivana Luja. Uz njega, građu su vrijedno prikupljali sami KUDovci, od njih napose Marin Srijense, Ivica Grbić Pajo, Mateo Čanić, dok je za grafičku obradu bio zadužen Ivica Mezei.
— Cijela priča krenula je upravo ove godine. Skupljali smo slike od ljudi i paralelno sam tražio članke po Znanstvenoj knjižnici. Bio je to rad od nekih osam, devet mjeseci – rekao nam je pred izložbu Ivan, inače i član tamburaško-mandolinskog sastava KUD-a. Od prvog spomena, dalekog travnja 1976. Ivan je ‘prekopavao’ arhive, i iznio nešto uistinu zanimljivo – presjek bogatog opusa čuvanja tradicije.
Vrijeme je da ga i mi pohvalimo
Hvale ga i stari i mladi, kažu kako ih je organizirao, motivirao i inspirirao. U trenutku kad je KUD možda sam posustao, stigao je Mateo Čanić i kao umjetnički voditelj podigao ih na jednu sasvim novu razinu. Odmahnut će rukom i reći više sebi u bradu kako to nije velika stvar, ali njegova volja postala je motivacija cijelog društva. A brojke uključenih vrijedi još jednom ponoviti!
— Po zadnjim zapisima 17 je aktivnih, baš aktivnih članova, ali na proslavu ih stiže 150. Iskreno, nema ti ovdje baš godina, raspon je nevjerojatan. Nikad nije bilo raspodjele u smislu ‘sedmi razred’ ili ‘1995. godište’. Manji je broj plesova i vrlo je lako spojiti ljude, a i članovi KUD-a su takvi, svi se vole, poštuju, cijene, nema kočnice za zabalati’. Marin će naš jednako zabalati i sa seniorima i sa djecom – kaže nam Mateo, spominjući jednu od ‘institucija KUD-a’. Marin Srijense smije se s igrališta, u tom trenutku bala sa svojom Katom i kaže: ‘Znate sve, vidimo se!’. To je zaista zasad dovoljno. Ostavljamo ih na probi, smiju se, spremni su… A mi se velikom koncertu veselimo i s nestrpljenjem ga iščekujemo.