Naporno je, jest. Ne mogu lagati. Ali ta sreća, taj ponos – još uvijek držim i okrećem barjak, i klanjat ću se Parcu dokle god budem mogao – reći će nam ponosno gospar Vicko Baldun iz Bratstva Svetog Stjepana iz Kupara. Počeo je, kaže, odmah iza rata, još je bilo poraće u zraku… ‘Zarazio’ se, dodaje, tradicijom i željom da ju očuva za neke nove generacije. I kako ima u njihovom Bratstvu dosta ljudi, osjeća kako će se tradicija nastaviti. To ga čini iznimno ponosnim. Pričat će nam gospar Vicko, čiji su preci prije 500 godina došli u ove krajeve, kako se za Festu priprema, što mu znači i zašto ga srce vuče svake godine iz Beča prema jugu…
—Evo, već ga tri desetljeća nosim. Barjak je težak, ali ne odustajem tako lako. Ma nema on ni deset kila, ali kad puše je ‘ubij Bože’. No, ne dam se ja! Od 1965. godine živim u Austriji, u Beču, i djeca i unuci su mi tamo, ali već dugo godina dolazim, srce me vuče tamoamo, a korona je ‘kumovala’ tome da sam ove godine ostao u Kuparima, a ne došao iz Beča. Nije mi teško palo, jer sam Festu i pripreme za nju strahovito zavolio, a i sve se više angažiram oko samog Bratstva – napominje nam gospar Vicko.
Aktivni članovi Bratstva
—Ne znam je li nas dvaput omela kiša da nismo nosili barjake u ovih eto, 25 godina iza nas, koliko se sjećam. Ne smeta nam ni zima. Uvijek smo mi isti iz Bratstva – pokazuje na fotografiju – pogledajte tu krasotu procesije! – ponosno nastavlja o svom kuparskom Bratstvu, odnedavno registriranom i kao Udruga.
—Ima 190, ma i više familija. Ali dosta je udovica, dosta neaktivnih… Aktivnih nas je zapravo sedamdesetak. Među većim smo bratstvima ne samo u Župi dubrovačkoj, nego i u cijeloj županiji. Ima od mene starijih, a ja sam 1939. godište – kaže kroz osmijeh. Ne gleda, dodaje, godine, već mu je bitno koliko je sposoban, koliko tko u Bratstvu stiže, može i želi.
Pripreme za Festu
—Pohvalio bih mlade članove Bratstva poput Josipa Milića koji su se prihvatili čuvanja tradicije i svih ideja bratstva. U Župi je velik broj barjaka i to su lijepe tradicije koje nikako ne smiju zamrijeti. Ima i onih koji kažu ‘zaludu radimo’, ali nije to baš tako. Uostalom, legitimirani smo – registrirani kao udruga. I u tradiciji je potreban red. Sve drugo je ono lijepo, užitak. Ma nije problem pripremati se za Festu – dodaje kroz osmijeh. Pitamo ga i kako se barjak održava?
—Pomno. Sad smo ga sređivali jer nam je staro platno, a malo smo sredili i naš križ kojeg iznosimo i nosimo dva, tri puta godišnje. Križ smo napravili novi, a zastavu nam čine časne sestre anćele. Pred svaku Festu sređiva se i drvo. Sve to skupa postalo mi je toliko zanimljivo da, dok budem mogao hodati, barjak ću nositi. I dok mogu vrtit, vrtit ću, a ne bi fermao nositi i bez da vrtim i klanjam se. A i moj pokojni otac zvao se Vlaho. To sve skupa me ponukalo prihitit se tega. I ostao sam – kaže pomalo sjetno. Za kraj, otkrio nam je i jednu želju.
—Želja mi je naručiti jednu nošnju. Da bude od Bratstva, crkovna, kome treba posuditi – zaključuje gospar Vicko.
INOZEMNI ŽIVOT
Pošao sam 1965. godine…
Pričat će nam i o svom ‘inozemnom’ životu. —Pošao sam 1965. godine prema Austriji i tamo zaradio mirovinu. Živio sam u Beču, ali kako sam radio u koncernu Siemensa, kao elektromonter, nisam bio ‘stalno lociran’. Poslije sam prešao u privatnike i tu zaradio ‘penziju’. Državljanstvo sam vratio, a djeca su mi Austrijanci, kao i unuci – naglašava.
Crkva iz 1279. godine
Crkva u Kuparima se prvi put spominje 1279. godine, a kasnije se navodi kao Sanctus Stephanus de la Goricia. Izgrađena je na temeljima ranije, predromaničke crkve. Pravilno je orijentirana, pravokutnog tlocrta bez istaknutog svetišta. Kasnije je dodan trijem, a kamena građa je prekrivena žbukom. Na ulazima u groblje su ugrađeni križevi koji se datiraju od 14. do 17. st. Na groblju su sačuvane mnogobrojne ukrašene nadgrobne ploče s vegaetabilnim motivima, križevima i heraldičkim znakovima većinom iz kasnosrednjovjekovnog razdoblja.
(Izvor: Heritage Župa dubrovačka)
Iz tiskanog izdanja od 2. veljače 2022.