‘Elegija od izgubljenog nađenog’, izvedba rezidencijalnih umjetnika Art radionice Lazareti, Mile Pavićević i Sergija Matisa, održat će se 12. listopada u 19 sati.
Umjetnici u ARL borave i rade od početka listopada, nastavljajući rad i umjetničko istraživanje izvedbenog projekta kojeg su započeli prošle godine. Uz napomenu kako je ulaz slobodan, donosimo više o programu i umjetnicima.
Mila Pavićević, Sergiu Matis: Elegije od izgubljenog nađenog
glazba: Žarko Dragojević
fotografija: Karla Crnčević
produkcija: Vedrana Bibić/Centar za dramsku umjetnost
koprodukcija: Art radionica Lazareti
Mila & Sergiu se, inače, susreću u razgovoru oko stvaranja predstava. Ovaj projekt, koji je započeo prošlo ljeto u Lazaretima, njihovo je prvo mjesto susreta u praksi – u izvedbi koju stvaraju zajedno. Autori iznova posjećuju osobni arhiv minulih projekata, zbirke sjećanja, priča i poezije. Ponovno postavljujući te materijale na scenu u izmjenim okolnostima, autori otkrivaju nove prostore vlastitih praksi. Ti prostori, iako novi, odjekuju nostalgijom i sjetnim melodijama. Supostavljanje poezije i koreografskih alata otvara mogućnosti za zajednički ples.
Projekt se realizira uz potporu Ministarstva kulture RH, Grada Dubrovnika i Županije Dubrovačko-neretvanske.
Rad Centra za dramsku umjetnost podržava Zaklada Kultura nova. Rad ARL podržavaju Zaklada kultura nova i Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva.
Mila Pavićević je dramaturginja, spisateljica i pjesnika. Kao dramaturginja radi u različitim konstelacijama, uglavnom, u polju suvremenog plesa. Pokušava pisati redovito. I, iako su njezini tekstovi prevedeni širom svijeta od Albanije i Makedonije do Japana i Južne Amerike, ne vjeruje u ideju pisca kao solo čina, umjesto toga preferira interdisciplinarni i suradnički rad. Njezino polje interesa uključuje kazalište Samuela Becketta i Bertolta Brechta, pseudo-dokumentarizam, punk pokret, akcijske filmove sa superjunacima, pisanje putopisa i dnevnika i lake note hrvatske pop-glazbe.
U zadnje vrijeme, Sergiu Matis zna često reći „I loooooove dancing”, pokušavajući sakriti bilo kakav trag ironije. Taj entuzijazam proizlazi iz njegova nedavnog povratka plesu koji sad promišlja kroz metodu koju naziva VTB. Njegovo tijelo je kontaminirano baletnim tehnikama poznate nacionalne-baletne škole postsocijalističke Rumunjske. Bez puno razmišljanja zaljubio se u disciplinu, preciznost i virtuoznost… Međutim, sve to, a onda i sve drugo vezano za balet, kasnije se vrlo lako stane prezirati i odbacivati.
Sergiu danas traži novu virtuoznost, učeći od strojeva, izmiješanih fragmenata prošlosti, probijajući se kroz, ali i pobijajući arhive – one privatne/osobne, ali i kanonske – zapadne plesne povijesti. Voli se igrati engleskim jezikom i njegovom performativnošću, koreografskim značenjima, flertujući s poezijom i teorijom uz mrlje tjelesnih izlučevina i buku snažnog groovea. Glas pleše jednako kao i tijelo u Matisovom showu.