Kako smo u godini posvećenoj našem parcu Svetom Vlahu, podsjetimo se na početku jednog datuma, kojeg se na žalost malo tko prisjetio ovih dana.
Veliko vijeće 26. veljače 1348. donijelo je odluku o gradnji crkve Sv. Vlaha na Platea Communis, trgu već tada od puka zvanom Luža. S vratima okrenutim prema zgradi Vijećnice, bila je to po starim zapisima i istraživanjima druga crkva posvećena Parcu, prva se nalazila negdje na području od Vrata od Pila do samostana Sv. Klare, na mjestu gdje su danas Zidine. Temelj te nove, druge po redu crkve posvećene zaštitniku Grada postavio je tadašnji dubrovački nadbiskup Ilija Saraka, mišljenjem mnogih povjesničara najzaslužnijom osobom za konačnu neovisnost Dubrovačke Republike od Mletaka, koja se i dogodila deset godina iza, 1358. Višegradskim ugovorom u Ugarskoj, a gradnja nove crkve bila je vrlo važan iskaz želje za neovisnošću. Upravo je Saraka vodio izaslanstvo do Ugarske, kao osoba od povjerenja i Republike i tadašnjeg Pape, izborivši se pregovorima sa Ludvikom Anžuvincem za neovisnost unutar tadašnje ugarske vlasti, te je to i početak neovisnosti Republike. Parčeva crkva, simbol Grada i neovisnosti, učinjena romaničkim stilom, uz veća oštećena „preživjela“ je Trešnju 1667., ali je izgorjela u požaru 1706., te je na njenom mjestu od 1706. do 1715. izrađena nova, treća u nizu, po nacrtima graditelja Marina Gropellia baroknim stilom sa vratima okrenutima prema Luži i Orlandu, ova koju imamo danas. Toliko o datumima i povijesti, vratimo se u naše doba…
Stradun – auto salon ili kulisa
„Čitav Grad je stara svirala što svira za škudu stranca, tuđinskoga srebra!“ zapisao je davno Miroslav Krleža u svojim „Dubrovačkim kulisama“, kao da je naslutio ova vremena koja danas mi živimo. Stradun nam je postao auto salon, na njemu više nisu „adventske kućice“ već su naokolo njega ove nove, „svemirsko – zvjezdane“, a zbog snimanja još jednog filma, postao je kulisa, čak nam je i zabranjen pristup do njega. Ako što imate činit u Gradu, ostaje Vam naokolo, sporednim ulicama taj đir učinit, Stradun za sad ne možete ni proć’ ni vidjet. Do daljnjeg. Ma isto smo se nekako i ovaj petak našli u „Fontani“, naokolo, pored Čikija i kroz Ulicu od puča, za zabavit se, nasmijat i ovo sve oko nas prokomentirat. A na ulazu u „Fontanu“, odmah kad se vrata otvore, na lijevo, prva stolica i prvi stol, redovno uz svoju kavicu kao simbol ove betule je naš dragi gospar Vlaho Prebisalić sa svojim društvom. Uz osmijeh i vazda neki dobar komentar, onako gosparski. Skoro ga zaboravih, napomena njegova tek, i on je u Nalješkovićevoj. Doma iz nje ulazi, a istina, s prozora gleda na Antuninsku, te je on nekako i spoj ove dvije ulice. Ma prije odlaska u đir do Antuninske, još jedne drage osobe treba se spomenut. U onom prvom dijelu Nalješkovićeve ulice živjela je za vrijeme svoga školovanja i velika glumica Marija Kohn. Rođena na Lopudu, gdje provodi kako je sama znala često reći, prelijepo djetinjstvo, ali nakon obiteljske tragedije, prvo ih napušta otac, a zatim im umire i majka, brigu o njoj i mlađem joj bratu preuzima nono, znani dugogodišnji profesor matematike u dubrovačkih školama, gospar Miho Kohn, te se i doseljavaju k njemu, u Nalješkovićevu. Njen nono Miho Kohn, porijeklom poljski Židov, do Grada je stigao bježeći iz Rusije pred Oktobarskom revolucijom, te je do smrti živio u ovoj ulici Grada, na kućnom broju 8. A sad možemo dalje, u Antuninsku ulicu.
Ulaz u Antuninsku
U nekim starijim zapisima o imenima ulica Grada nalazimo kako se današnja Antuninska, kao i dio Nalješkovićeve ulice 1836. zvala Jeminska, u čast nekog turskog carinskog činovnika dell’ Emino koji je u njoj ponekad boravio za vrijeme Republike. Već više od sto godina ova ulica zove se Antuninska u čast najstarije, najcjenjenije i najbogatije nekadašnje dubrovačke bratovštine, nazvane po svom zaštitniku Svetom Antunu Opatu, jer su upravo u ovoj ulici oni imali u vlasništvu veliku palaču na samom ulazu sa Straduna. Ta palača je nakon Trešnje iz 1667., pretvorena u bolnicu 1676., te je u toj funkciji bila sve do 1895., a dijelom čak sve i do kraja Prvog svjetskog rata. Dio palače bio je zadnjih godina i nešto kao dom za starije osobe. Iza toga rata nekadašnja bolnica na kratko vrijeme postaje lokanda koju je držao neki Čeh, da bi je od njega već 1919. preuzeo znani Mirko M. Zec, koji je dugo godina tu imao svoju butigu, ali i gdje je proizvodio namještaj, prozore i vrata, te zapošljavao 44 radnika, pa će i danas starija čeljad Grada reći kako idu „u Zeca u butigu!“ Prije ovog zadnjeg nam rata, tu je bila zaboravljena „Dubrovkinja“, moglo se kupiti svega od elektrike, u onom manjem dijelu bila je butiga boja i lakova, a iza ovo zadnje rata mijenjalo se, a danas je tamo u prizemlju butiga „Pemo“ i još neke manje butige. U ovom prvom dijelu Antuninske bilo puno je znanih butiga, a tu je i „Škola“, pa „Đardin“, donedavno „Talir“ sada „Tinel“, svakako puno lijepih priča ima nam ispričat’ i ova ulica.
Bratovština elite
U vrijeme Republike, mimo vlastele i plemstva koji su bili vlast, svi ostali mogli su osnivati svoja udruženja, svatko tko je imao neki obrt morao je biti član bratovštine svoje struke, a bratovštine su se dijelile po vjerskoj i strukovnoj organizaciji. Prva zabilježena dubrovačka bratovština je ona „bičevalaca“ koja se spominje 1225. Bratovštine je odobravalo Malo vijeće, morali su imati svoj statut, te birati upravitelja ili gastalda, kako su ih zvali u ta vremena. Uzdržavali su se darovnicama i članarinama, sudjelovali u raznim javnim događajima, te su bili važan dio tadašnjeg života Dubrovnika. Najznanija je bratovština Sv. Antuna Opata zvana Antunini, nešto manje znani su Lazarini, a ostale su ipak imale puno manji značaj. Zapisi kažu kako je veća skupina bogatih građana, među njima znani trgovci, vlasnici brodova, pjesnici, znanstvenici, pa čak i neki državni službenici, već 1348., a po nekim zapisima tek 1363., osnovala bratovštinu Antunina, nazvavši je po svom zaštitniku Sv. Antunu Opatu, spajajući dotadašnje tri manje bratovštine, prvo sa bratovštinom Sv. Petra 1363., a kasnije, 1432. sa bratovštinama Sv. Spasitelja i Sv. Duha, te kroz narednih skoro pet stoljeća postaju vrlo utjecajni, ne samo u trgovini i privredi, već i u političkom životu. Velika je čast bila postati njihov član, među njima su bili i mnogi nezakoniti vlasteoski potomci, pisci Vetranović, Nalješković, Mariin Držić…jer Antunine se štovalo kao elitu tadašnjeg dubrovačkog građanstva. Zvali su ih i „pučka vlastela“, imali su utjecaj i na manje bratovštine, pa su čak i najzaslužniji članovi Lazarina prelazili k njima. Nakon Trešnje 1667., u kojoj je poginuo i veliki broj vlastelina, upravo članovi Antunina, predstavnici pet građanskih obitelji, kao prvi pučani postaju članovi Velikog vijeća i samim tim dio vlasti Republike.
Crkvica na Pločama
Središte i okupljalište bratovštine Antunina bilo je u crkvici Sv. Antuna Opata na Pločama, jedva vidljivoj na starim kartama, koja se nalazila dalje od Gimnazije, negdje na početku one današnje velike zgrade iznad Lazareta, sa velikom taracom. Crkvica je bila malih dimenzija, ispred koje su bila kamena sjedala gdje bi se članovi bratovštine, ali i vlastela odmarala kad bi išla u šetnju do Sv. Jakova. U oporuci Dumka sina Milce Domane, u kojoj on ostavlja 60 perpera da se napravi slika u toj crkvici, napisanoj 1363., prvi put se zapisano spominje i ova crkvica i bratovština Antunina. Možda je upravo i zbog ovog zapisa nastala nedoumica oko godine osnutka Antunina, ali te godine spajaju se sa bratovštinom Sv. Petra, te time dobivaju patronat nad starom crkvom Sv. Petra. Dolaskom Francuza i ukidanjem Republike, ukida se i bratovština Antunina, kao i sve ostale manje bratovštine. Oduzima im se imovina, bolnica sa domom staraca i ova mala crkvica predaju se „Blagom dijelu“ na korištenje, godinama sve propada, te krajem 19. stoljeća Baltazar Sivrić dobiva dozvolu da malu zapuštenu crkvicu pretvori u konjsku štalu. Koju godinu iza prodana je nekom Alagi kome se ni prezime ne zna, ali se zna da je on crkvicu do temelja srušio izradivši na njenom mjestu svoju kuću. Uništena je tada crkvica, uništeni su svi crteži na njenim zidovima, ali i grobnice koje su se u njoj nalazile, među njima i grobnica znanog ljevača topova i zvona Ivana Rabljanina, koji je bio član Antunina. Od te crkvice, kao i od ugledne građanske bratovštine Antunina sačuvala se njihova lijepo ilustrirana matrikula i nacrt crkvice u Arhivu u Sponzi, te drveni barokni kip Sv. Antuna koji se nalazi u crkvi Svetog Vlaha.