Književni povjesničar i teoretičar dr. sc. Antun Česko posljednjih je tridesetak godina posvetio proučavanju najvećeg hrvatskog domoljubnog pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića.
Ta posvećenost rezultirala je jedinstvenom monografijom ‘Za Kranjčevića. Od arhivacije do kanonizacije’ u izdanju Matice hrvatske, kojom je konačno obuhvaćen cjelokupan Kranjčevićev opus, što dosad nikad nije učinjeno. Rođen u Dubrovniku 1938. godine, Česko je 21 godinu proveo u Zagrebu, prvo na studiju, a kasnije predavajući jedanaest godina u gimnaziji. Po povratku u Dubrovnik 32 godine bio je profesor hrvatskog jezika i književnosti u Pomorskoj školi. U mirovinu je otišao 2003. godine, ali to nikako nije značilo i Českovo mirovanje. Uz mukotrpan i koncizan rad na proučavanju Kranjčevića, Česko ‘pune ruke posla’ ima kao lektor, ponajviše za Sveučilište u Dubrovniku. Za Dulist Česko govori o značaju svoje monografije, kao i samog S. S. Kranjčevića za hrvatsku književnost, a odgovara nam i kojim se jezikom danas stvarno služimo.
Može li se reći da ste monografijom odgovorili na mnoga dosad neodgovorena pitanja o S. S. Kranjčeviću?
Govoriti o Kranjčeviću je vrlo teško. Riječ je o pjesniku i čovjeku duboko bolne duše, koji ima psihogenetski raskol bića. Njegova poezija je toliko duboka i višedimenzionalna, da je kritika nije mogla do kraja interpretirati. O njemu je napisana golema literatura, gotovo devet stotina bibliografskih jedinica i tri monografije. Međutim, Kranjčević nije bio priznat, nije bio kanoniziran. Kad mi je 1985. godine akademik Ivo Frangeš na postdiplomskom studiju zadao temu ‘Bugarkinja’ nisam znao što me čeka. Kad sam krenuo to čitati, bio sam uporan, borio sam se s Kranjčevićem. Nekoliko sam puta čitao pjesme, razmišljao o odnosu stihova i s pomoću vlastite metode uspio sam otkriti to pravo čudo stvaranja Kranjčevićevog genija.
Što nam je još dr. sc. Antun Česko kazao o Kranjčeviću, a što o hrvatskom jeziku i jeziku koji govorimo pročitajte u novom broju DuLista, koji se od srijede nalazi u prodaji.