Doslovno na prste ruke mogu izbrojati koliko sam puta zaplakao. Rijetko me uhvate takve situacije i brzo me prođu. Smatram i da je normalno zaplakati, ali ne dam se – govori nam Ante Kolunđija, dvadesetogodišnji Dubrovčanin koji je prije godinu dana stradao u prometnoj nesreći.
Iako ga je nesretan događaj ‘prikovao’ za kolica, Ante u sebi ima i pokazuje ogromnu pozitivu, optimizam i vjeru u napredak te da će u konačnici – ponovno moći normalno hodati. Ovogodišnji sudionici DuMotion-ove utrke trčat će za Antu, a sav prihod je namijenjen njegovoj neurorehabilitaciji u Poliklinici Glavić. Dobre reakcije i ogromna podrška ljudi su ga, priznaje nam, jako iznenadile. Drago mu je bilo, osjećao se ‘posebno i nevjerojatno’. A upravo je na nas on ostavio nevjerojatan dojam.
‘Sve će brzo proći’
Sve se dogodilo 3. lipnja 2018. godine oko 13 sati. Sad kad razmisli, da nije tog dana pošao ranije s krštenja obiteljskog člana na Grudi, možda se prometna ne bi ni dogodila. Ali, da zna da će mu se nešto loše dogoditi, bio bi u kući cijelo vrijeme i ne bi izlazio nigdje, kaže. Pošao je motorom, iako mu je rečeno: ‘Nemoj, daleko ti je, idi radije autom’. No, mislio je – šesti je mjesec, vruće je i gužva, brže će. S krštenja je krenuo na posao u konobu na Bosanci, dva-tri sata prije nego što je trebao doći na popodnevnu smjenu. Iz konobe su mu rekli da ne treba doći jer ih ima dovoljno, ali htio je jer su tada njegovi prijatelji bili na ručku. Sjeo je na motor, ne sluteći ništa. Sudar se dogodio na skretanju za gospodarsku zonu u Čibači.
-Čovjek je autom htio skrenuti prema zoni, a ja sam išao u smjeru grada. Vidio sam da je usporio i dao žmigavac da skreće. Kontam pušta me, a imam i prednost. Već sam bio u raskrižju, nije mi prepriječio put i deboto sam ga prošao. Ali onda je krenuo u zadnji tren i udario me po zadnjem dijelu motora što je mene izbacilo – prepričava nam Ante trenutak sudara. Nakon pada, u lumbalnom dijelu kralježnice, jedan mu je kralježak puknuo, rasprsnuo se, a fragmenti kostiju uletile su u leđnu moždinu što je dovelo do njenog oštećenja. Već je tada osjetio da ne može micati nogama, ali smatrao je da je sve to od udarca i šoka. ‘Sve će brzo proći’, mislio je. No nije bio svjestan ozbiljnosti situacije. Ne sjeća se svega što se dogodilo jer je u nekoliko navrata gubio svijest. Kad je došao na Hitnu, odmah su uvidjeli da je situacija alarmantna. Hitno je helikopterom prebačen u Zagreb u Kliniku za traumatologiju u Draškovićevoj. Nakon dolaska oko 20 sati, nad njim je izveden operacijski zahvat koji je trajao tri sata.
-Nakon operacije, doktor mi ništa nije konkretno rekao u vezi oporavka, već da je bilo ljudi s gorom ili boljom dijagnozom. Meni je samo u glavi bilo pitanje: ‘Hoću li moći hodati ili ne?’. Ogradio se vjerojatno zbog toga jer nije htio reći jedno, a kasnije da se uspostavi nešto sasvim drukčije. Ali, bio je tu i drugi doktor. Jednom je prilikom ušao u moju sobu gdje su bili i njegovi pacijenti. Prošao je kraj mene i rekao: ‘To je motor’. Pitao sam ga: ‘Kako mislite?’, na što mi je uzvratio: ‘Da nisi vozio motor, ne bi ti se to dogodilo’. Zanimalo me je pa sam i njega pitao hoću li prohodati… ‘Ne da mislim, nego nećeš prohodati’, bio je njegov odgovor. Nisam mogao vjerovati da netko može tako nešto reći! Pomislio sam u sebi: ‘Vidjet ćete’ – priča nam Ante. Proveo je u Draškovićevoj 23 dana. Za to vrijeme je mislio da će mu se vratiti osjećaj u nogama do procesije na Veliku Gospu u Stonu na koju rado ide i ne propušta je.
Ali kad je postao svjestan situacije, nije mu bilo lako. Vježbao je u klinici pola sata dnevno, a znanstvenom je fantastikom smatrao sjedenje na krevetu. Krajem lipnja prošle godine otišao je u Varaždinske toplice gdje je boravio tri i pol mjeseca. Tijekom cijelog procesa oporavka pamti pristupačne i profesionalne ljude koji su se brinuli o njemu. No, tu su i brojne osobe koje je upoznao, a koji su doživjeli isto što i on. ‘Lakše mi je bilo jer sam s njima mogao o svemu pričati’, ističe. Već je tada u toplicama dobivao znakove u nogama.
-Osjetio sam lagano lijevi mišić, ali nisam mogao micati nogama. Tada mi je doktor rekao, ako se tako nastavi, oporavak može uspjeti. Dao mi je nadu – ističe Ante. Sredinom rujna prošle godine, uz ogromnu želju i volju za oporavak, počeo je s neurorehabilitacijom u Poliklinici Glavić u Zagrebu. Na samom početku, ‘kombinirao’ je toplice i polikliniku gdje se tek upoznavao s aparatima i to na 3 do 4 sata dnevno. Od Nove godine za stalno je u Zagrebu, vježba 6 puta tjedno i po 7 sati, a nekad bi, govori nam, mogao i htio i više. ‘Sad mi je žao što nisam došao u Polikliniku ranije’, naglašava. S njime rade srdačni te profesionalni terapeuti u Poliklinici koje smatra i svojim dobrim prijateljima.
-Raduju se mom svakom uspjehu. Vratili su mi nadu u oporavak, da se i nakon šest mjeseci od ozljede može napredovati u što drugi doktori nisu baš polagali nade – rekao je. Moderna tehnologija i aparati dali su mu dodatnu motivaciju u još bolji napredak. Svaki tjedan vidi neki pomak što ga jako veseli. Rastužuje ga što ovakva vrsta rehabilitacije nije dostupna u državnim zdravstvenim ustanovama.
-Neke stvari koje prije nisam mogao napraviti, sad ih radim puno lakše. Stvarno napredujem i postajem svjestan minimalnih, ali vrijednih pomaka. Bilo me je nekad strah, pitao sam se dokle sam ‘samo’ došao. Za takve trenutke tu je bio Joško i cijeli tim da me ohrabri – ističe Ante. Trenutno ne može pomicati stopalima. Osjećaj u lijevoj nozi ima do sredine lista, a na desnoj do pete. S druge mu je strane fascinantno što mu je lijeva noga motorički bolja, a desna slabija. ‘Živci su čudna stvar’, mišljenja je. Opisuje nam da kad stane na nogu, osjeti određeni pritisak, ali ne zna točno kako mu je noga pozicionirana – je li deset centimetara desno ili lijevo… ‘Osjećaj za prostor još nemam. Ali vraća se sve polako’, naglašava. Siguran je da će nastavkom rehabilitacije ići sve na bolje.
‘Vjerujem da će mi On pomoći’
Nesreća ga nije zaustavila te i dalje vodi normalan život. Izrazito je samostalan, može se sam obući, otuširati, kuhati i peglati. Kao jedini problem ističe – skaline, kada ipak mora potražiti pomoć. Smatra da bi se trebalo poraditi na podizanju svijesti. Ljuti ga kad vidi da se netko tko ne treba parkira na invalidsko mjesto ili kad prilaz nije prilagođen osobama s invaliditetom. Velikom podrškom smatra obitelj, prijatelje i curu, a pomoć pronalazi i u vjeri. Optimističan je, ali i svjestan da možda ništa neće biti kao prije.
-Vjerujem da će mi On pomoći jer mi je pomogao i dosad. Molitva mi izrazito pomaže i pritom pomislim da može biti bolje – ističe. Brojni su mu rekli: ‘Tek ćeš sad vidjeti tko su ti prijatelji’. Ali njemu se to nije dogodilo. Njegovi prijatelji su stalno uz njega i jako mu puno znače. Oni su bili uz njega od samog početka. Sjeća se da su njegovi roditelji na dan nesreće, odmah avionom krenuli za Zagreb. Tako je i njegov prijatelj kojeg zna od prvog razreda osnovne škole.
-Njegova mama je samo rekla: ‘Nema šanse da ostane doma, ide i on u Zagreb’. To mi je stvarno značilo – govori nam Ante. A upravo takvi životni trenuci u kojima su se, uz obitelj, prijatelji pokazali kao velika potpora u najgorim situacijama, njemu daju nadu za što bolji oporavak. Cijeli je ovaj proces prolazio lakše, upravo zbog dobrih ljudi oko sebe. Smatra kako svatko ovakve situacije prolazi drukčije, netko se zatvori u sebe i padne u depresiju. On to sebi nije htio dozvoliti. U glavi je ostao isti, govori nam, te gleda na život na način da će uvijek biti bolji. Kad dođe u Grad, nikad nije doma i stalno je s društvom. Za prošli je rođendan održao zabavu na koju je došlo stotinjak ljudi. Dosta njih je komentiralo da je to bila jedna od najboljih zabava ikad!
-To mi daje energiju. Samo da se skupimo i pričamo. Pomislim sto puta kako će sve biti u budućnosti, ako ne uspijem… Ali kasnije to razmišljanje pretvorim u želju za oporavak. Tjeram samog sebe naprijed. Tjeram inat da dokažem sebi, ali i drugima da mogu – zaključio je Ante koji se priprema za DuMotion i Wings for Life u Zadru početkom svibnja.