Sreli smo je u Gradu, na skalama od Antuninske ulice, u društvu njenih dubrovačkih prijatelja. Jedino što je odaje da nije ‘naša’ je jezik. Po svemu ostalome; smislu za humor, poznavanju djelova Grada, ljubavi prema našoj glazbi uz koju čašu vina, druželjubivosti… rekao bi čovjek da je odrasla na Prijekome ili na Svetoj Mariji. Kirstin Elmer u Grad je stigla iz Tacome u Washingtonu u SAD-u. Tu je već neko vrijeme i to ne prvi put, a ima sreće da posao kojim se bavi može obavljati i preko oceana. Ona je, naime, potpredsjednica poslovnog razvoja u korporaciji koja se bavi industrijom financiranja poslovne opreme. Vrijeme njenog drugog po redu boravka u Gradu primiče se kraju, a ona ozbiljno razmišlja o povratku i životu u Dubrovniku.
Kada ste prvi put posjetili Dubrovnik i zašto ste tada uopće odlučili doći: netko Vam je preporučio, čitali ste o njegovoj povijesti i ljepoti i tako osjetili želju za doći ili je riječ o pukoj slučajnosti?
Prvi sam put došla u Dubrovnik u rujnu prošle godine. Uvijek sam uživala planirati putovanja i kada sam istraživala gdje u Hrvatskoj provesti devet dana nije bilo šanse da preskočim Dubrovnik kada sam vidjela njegove zadivljujuće fotografije i saznala više o bogatoj povijesti, ali i današnjem načinu života. I naravno čula sam o njemu davno prije, ali moje istraživanje dodatno je potaknulo moju znatiželju.
Je li to bila ljubav na prvi pogled?
Da, moj je susret s Dubrovnikom apsolutno bio ljubav na prvi pogled! Posebno dio unutar zidina. Svaki put kad se vratim u Grad, nakon što na primjer odem na večeru u Lapad, osjetim to iznova. Za mene je to čista čarolija.
Koliko ste dugo ostali i s kakvim ste se dojmovima vratili doma?
Kad sam prvi put došla u Dubrovnik ostala sam samo tri noći, a jedan je dan bio rezerviran za posjet Crnoj Gori. Prijatelji i ja brzo smo otkazali taj jednodnevni izlet jer smo shvatili da ovdje ima previše toga za istražiti. Povijest, hrana, morski predio, glazba, kultura i još mnogo toga što nismo imali vremena otkriti bilo je zadivljujuće. Kad sam otišla iz Dubrovnika bila sam rastrgana. Znala sam da ću posjetiti još jedan prekrasan dio Hrvatske u kojem ću uživati, ali imala sam snažan osjećaj da postoji nešto što mi je namijenjeno da doživim u Dubrovniku. Nekoliko dana nakon povratka kući u Tacomu razmišljala sam kako se vratiti. Za nekoliko tjedana isplanirala sam svoje drugo putovanje za zimu. Znala sam da će advent biti posebno vrijeme za posjet Dubrovniku i da će tada biti puno manje turista. Tada je zaživjela moja duboka ljubav prema vašem gradu.
Niste istraživali Dubrovnik poput tipičnog turista. Fascinantno je kako ste se povezali s lokalnim ljudima. Svi će oni za Vas reći da jednostavno pripadate ovdje jer imate naš mediteranski mentalitet. Kako to?
Mislim da je to zato što sam došla u posjet zimi. Budući da je bilo manje turista, a dosta trgovina i restorana je bilo zatvoreno ili s kraćim radnim vremenom, domaći ljudi su imali vremena primijetiti putnika i razgovarati samnom. Bili su znatiželjni, gostoljubivi na prvu i vrlo velikodušni. Prvih sam nekoliko dana napravila grešku jer sam u dućanu kupovala ‘coffe to to’. Treći sam se dan zapitala: ‘Što radiš? Gdje ideš?’ Od tada nadalje, sjela bih na kavu i pričala s mojim novim prijateljima ili se samo odmarala oko sat vremena. Lagane kave u Prima, zalasci sunca na Buži, ekipa koja se druži i pjeva u Betule… Tempo mog života se usporio, a moji doživljaji pojačali. Što sam se više povezivala s lokalnim ljudima, a ne mogu reći da se odmah činilo da ovdje pripadam, ali svi su se prema meni ponašali na način da sam ih počela doživljavati kao stare prijatelje. Tako sam sretna da su me moji prvi dubrovački prijatelji ubrzo uklopili u svoj život tako da sam postala njegovim sastavnim dijelom i upoznali me s novim prekrasnim ljudima. Ali također sam obožavala trenutke kada bih ja
njih upoznala s nekim iz Dubrovnika koga do tada nisu poznavali.
Što Vas je to toliko fasciniralo da čak razmišljate o tome da Dubrovnik, makar na neko vrijeme, postane Vaš dom?
Ovo je tako veliko, bitno pitanje. Svima kažem da sam se zaljubila u Grad. Grad je zbroj svih svojih djelova, a taj popis je dugačak, ali mislim da se uglavnom svodi na dvije glavne stvari koje me fasciniraju. Prvo, ovdje se osjećam izuzetno zdravo. Hvala skalinima i morskom zraku! I drugo, ljudi ovdje su zadobili moje srce. Kao što sam već spomenula, toliko se ljudi prema meni ponaša kao prema svom dobrom, starom prijatelju. Ja sam njihova Kiki. Uključena sam u proslave na kojima vidim kako se ovdje ljudi strastveno vole i obožavam kako svi pjevaju kad god im se sviđa pjesma koja svira.
Koliko ostajete u Gradu i koliko je izgledno da ćete svoju želju realizirati?
Mrzim računati kada ću otići, ali moje vrijeme prebrzo ističe. Koliko je vjerojatno da ću ostvariti svoju želju da živim ovdje godinu dana… vrlo je vjerojatno. Pokušala sam dobro promisliti o tome zašto to možda i nije dobra ideja ili što bi moglo biti teško ako to učinim, ali ne postoji ništa što me plaši i kad se nešto odlučim obično sam vrlo uspješna u realizaciji. Što se posla tiče dogovaram se sa svojim šefom kako bih prilagodila svoj rad na način da sve odrađujem putem digitalne komunikacije što je u ovom tipu posla moguće.
Mogla bih odlaziti u SAD nekoliko puta godišnje na važne industrijske konferencije, a inače obavljati svoj posao razvoja poslovanja s novim klijentima iz kućnog, dubrovačkog ureda.
Jeste li rekli svojoj obitelji i prijateljima, i ako jeste, kakve su reakcije? Pokušavaju li Vas odgovoriti ili Vas podržavaju? Za pretpostaviti je da se jednima Vaša ideja doima hrabrom, a drugima šašavom. Hoće li na konačnu odluku utjecati njihova mišljenja?
Rekla sam svojim prijateljima o čemu razmišljam i oni su puni razumijevanja i potpore i uzbuđeni su zbog mene. Bez obzira na to što netko misli da bi preseljenje bilo ludo ili hrabro, moji prijatelji imaju povjerenje u mene i oduševljeni su mojim pustolovinama. Mnoge od njih sam kroz svoje priče i iskustvo zainteresirala da posjete Dubrovnik. Nisam još ništa o toj ideji spominjala članovima moje obitelji, jer mama treba biti prva koja će to od mene saznati. Ona je moj junak, ali ideja da sam tako daleko tako dugo vremena zasigurno će joj na prvu jako teško pasti i zato je želim s njom podijeliti osobno, prije nego rečem ostatku obitelji. Što god ostali budu mislili neće imati nikakvog utjecaja na moju konačnu odluku. Svi oni donose odluke za svoje živote, tako i ja imam pravo na svoje izbore.
Kako izgledaju Vaši dubrovački dani, rituali, život?
Najprije si uzmem vremena za jedan ili dva kapučina. Odem u šetnju i na ručak ili se nekome pridružim na ručku, a ako je sunčano odem plivati ili makar samo sjedati pokraj mora. Posjećujem svoje prijatelje unutar zidina i često nađem vremena za samo promatrati ljude i uživati u trenutku. Na večer uživam u odličnom vinu i sjajnom duštvu, a najbolje su večeri kada pjevam skupa sa svojim prijateljima u Betule uz gitaru. Sviraju mi i pjevaju samnom neke pjesme na engleskom, ali i ja polako učim s njima hrvatski.
Građani Dubrovnika nerijetko su puni kritika i nezadovoljstva. Puno njih, naročito ako nisu baš putovali, je uvjereno da je ‘trava zelenija’ negdje drugo. Što biste im Vi, kao osoba koja je došla iz Amerike, koja je vidjela svijeta, imali za poručiti? U kakvom gradu mi živimo?
Najprije, ja ne napuštam svoj dom zbog ‘zelenije trave’. Dolazim iz prekrasnog dijela svijeta na sjeverozapadu Pacifika i jako sam sretna zbog života koji tamo živim. Ali imam i želju za lutanjem. Bila sam na pet kontinenata i više od 20 država i živjela u Kanadi puno godina. Nakon svega toga bila sam sretna što sam se vratila kući i maštala o još jednom putovanju na neko novo mjesto ili čak povratku. Međutim, Dubrovnik je za mene nešto posve drugačije od svega viđenoga, nešto posebno…. Ovdje je očito prekrasno i vrijeme je puno bolje nego u Tacomi, ali bilo bi teško objasniti nekome odavde, bez obzira je li putovao ili ne, zašto osjećam povezanost s Dubrovnikom i njegovim ljudima, jer su moja iskustva u životu vjerojatno bila dosta drugačija od njihovih. Kad kažem lokalnim ljudima da sam zaljubljena u njihov grad odmah vidim njihov ponos i zadovoljstvo jer znaju da je njihov grad nevjerojatan. I nastavit ću govoriti svima koji budu htjeli slušati.
Foto: Ivan Pozniak