Posljednjih nekoliko kolumni ispalo je gotovo planirano, uokvireno predstavljanjima ili gostovanjima. Tako će biti i s ovim tekstom, pa se onda malo vraćam redovitim čuvarima mojega komonćina. Ovdje bih htjela govoriti o jednoj vrlo osobnoj, intimnoj ispovijesti čovjeka koji nas već godinama nedjeljom posjećuje u domovima. Neki ga ne vole uopće, neki ga vole mnogo, ali malo tko može reći da nikada nije čuo za Aleksandra Stankovića. Uskoro slijedi 1000. epizoda Nedjeljom u 2, kako nam je sam rekao na predstavljanju, a vječna televizijska slava je iza ugla. A onda je Stanković jasno i glasno rekao: Ljudi, ja sam depresivan! (možemo to odmah prevesti za sve one koji tu riječ koriste kada su malo blue jer pada kiša) Dakle, rekao je: Ljudi, imam dijagnozu kliničke depresije. To ne znači da je malo tužan i da, eto, danas nije lako nasmiješiti se prolazniku. Klinička depresija ozbiljna je i teška bolest koja pogađa sve veći broj ljudi. Vjerojatno je oduvijek prisutna u ovoj mjeri, no o mentalnom zdravlju nije bilo poželjno govoriti. No, prije se ljudi nisu tuširali više od jednom godišnje, pa smo i to civilizacijski nadišli. Nadam se da će i tema mentalnog zdravlja doći uskoro na svakodnevni repertoar. Stankoviću ovo nije prva knjiga. Objavio je nekoliko zbirki pjesama (i dobro mu to ide). Zato ne iznenađuje da u ovoj autobiografskoj knjizi poludnevničke forme nalazimo i poeziju i prozu. Poezijom se lakše izražava, kaže nam, ali ipak treba objasniti što je pjesnik htio reći, kako bi poruka došla do svakog onog tko je treba čuti. Stanković govori o početku svoje borbe s depresijom, o prvim simptomima i dijagonozi. Otvoreno govori o borbama kroz koje njegov duh prolazi na dnevnoj bazi, o dobrim razdobljima i o onima kada mu nije bilo dobro. Stanković opisuje proces priznavanja svojih problema bližnjima, prijateljima, suradnicima. Srećom, u toj bližoj okolini nema negativnih komentara, samo more podrške i razumijevanja. Svjestan je da javnim priznanjem navlači na sebe još jednu skupinu facebook boraca koji imaju nešto pametno nadodati, kao uzmi motiku pa nećeš biti depresivan i slično. Ali, ono važnije jest da će doći do onih koji se u tami svojih dana nemaju kome okrenuti i koji smatraju da ih nitko ne razumije. E, točno je zbog njih ova knjiga važna. Depresija se može dogoditi svakome, a svatko ima pravo tražiti i dobiti pomoć, a na kraju – ljudsku toplinu, podršku i razumijevanje. ‘Depresija je kada 3 mjeseca čekaš da ti 15 minuta bude bolje.’ Najvažnije u cijeloj ovoj rečenici, a i samoj knjizi jest – bit će bolje! Nemojte se bojati potražiti pomoć, a isto tako s druge strane – nemojte se bojati prijateljski savjetovati da se potraži stručna pomoć ako vam izgleda da bi mogla biti potrebna.
Aleksandar Stanković – Depra
