U intimnom prostoru između zidova, doma i unutarnjeg svijeta, upravo za vrijeme COVID-a, nastala je serija radova ”A Night With Geese And Other Stories”, dubrovačke akademske slikarice koja se nakon godina života i rada u Njemačkoj vratila u rodni grad – Ivane Gillé. Koristila je tehniku grafitnog praha te kroz poetski vizualan jezik autorica propitkuje estetiku ljudske anatomije, a u samom procesu stvaranja nadahnula ju je i poezija.
Upravo joj je umjetnost pomogla da stvori sama svoj svijet i pobjegne u njega za vrijeme trajanja pandemije i pomalo depresivnog razdoblja. Iskoristila je to razdoblje na najbolji mogući način, a sada, konačno, svi imaju priliku vidjeti proizvode njenog rada. Izložba je otvorena 15. srpnja u novouređenom galerijskom prostoru TUP-a, a posjetitelji je mogu razgledati radnim danima od 8 do 21 sat, sve do 15. kolovoza. Iako uvijek zaposlena i puna raznih ideja, Ivana je odvojila vremena za razgovor u kojem se dotaknula inspiracije, procesa stvaranja, povratku u Dubrovnik, razlikama među publikom u Hrvatskoj i Njemačkoj i tome zašto ponekad najdublja umjetnost nastaje na podu – usred noći.
Što Vas je inspiriralo da seriju “A Night With Geese And Other Stories” ostvarite baš tehnikom grafitnog praha?
Grafitni prah je tehnika, koju sam tada slučajno otkrila. To je u biti grafit, koji na tržištu postoji u obliku praha, paste, krede ili olovke, a topiv je u vodi. Zahvaljujući svim tim oblicima, on pruža veliku mogućnost izražavanja, od tekućeg lazurnog ili pokrivnog, sve do najfinije crtačke tehnike. I upravo ta svojstva i raznolikost su me zaintrigirali. Tako da je u ovom slučaju prvo bila tehnika, a tek onda motiv.
Koliko radova se nalazi u izložbi i koji je glavni motiv?
Na izložbi je izloženo ukupno 17 radova, 16 nastalih između 2020. i 2021. i jedan iz 2025. Kao što i naslov izložbe kaže: ”A Night With Geese And Other Stories”, motivi su vrlo različiti, takoreći svaki motiv priča priču za sebe. Ali moglo bi se reći da me tada dosta zaokupljala estetika ljudske anatomije-prirodne srži i materije svakog ljudskog bića i poezija- kao kreacija potaknuta osjećajnim životom.
U opisima izložbe spominje se intimna atmosfera doma i pandemijsko razdoblje – koliko su ti momenti utjecali na Vaš umjetnički izraz?
S obzirom na to da su radovi nastali za vrijeme pandemije, između 4 zida moje spavaće sobe, mogu reći da sam, kao i većina čovječanstva kroz takvo prostorno ograničenje bila prisiljena konfrontirati se sa sobom. Kao umjetnica imam tu sreću i mogućnost kreirati nove svjetove, tako da sam se hvatala svakog motiva, koji mi je davao ljepši i zanimljiviji svijet s kojim sam se mogla distancirati od surovosti i beskonačne ljudske gluposti realnog svijeta.
Naslov izložbe zvuči poetično i pomalo zagonetno – možete li ga malo približiti publici?
Jako mi je drago da Vam naslov “A Night With Geese And Other Stories” zvuči poetično i pomalo zagonetno, jer je izložba upravo to – skup nepovezanih slikovnih priča u kombinaciji s poezijom i tekstovima. I u vašoj reakciji se upravo dogodila mala čarolija, koju mi umjetnici toliko volimo – naslov sam odabrala sasvim instiktivno i nenamjerno, a Vi ste svojom reakcijom pogodili u centar.
Nakon godina života i rada u Njemačkoj, kako ste doživjeli povratak u Dubrovnik – i kako to utječe na Vaš rad?
Povratak u Dubrovnik je bio povratak korijenima. Ljudi koji su rođeni na moru su ukleti, jer ne mogu nikad i nigdje više bez njega. I nisam sama s tim iskustvom. A mi Dubrovčani smo specifični, jer smo odrasli okruženi ljepotom i povijesnom znamenitošću, što nam daje dozu arogancije nasuprot ostatka svijeta. Tako da odlazak iz Dubrovnika bitno proširi horizont i sve se počne gledati iz druge perspektive. To se meni dogodilo i stvari vidim drugačije. Ljudi u Dubrovniku se oduvijek žale, na ljude, na politiku, na vrijeme, na turiste. Ljudi su takvi u cijelom svijetu, samo je Dubrovnik mali, svak svakog zna i teško je ostati neutralan i distancirati se od tuđih mišljenja. Nekad mi uspije, nekad ne. Ali pokušavam gledati pozitivno i sa sigurnošću mogu reći da se mnogo toga promijenilo.
Primjećujete li neke izazove života u Dubrovniku, kao umjetnica?
Voljela bih prvo naglasiti da su ljudi zaista spremni pomoći, postoji velika potreba za zajednicom i razvijanje zajednice, iako je mali grad ima nevjerojatno mnogo događanja, što službenih, što samoinicijativnih, ekološka svijest i potreba za čistim i urednim okolišem se sve više razvija. U usporedbi s ostalim mjestima, Dubrovnik ima nevjerojatnu kvalitetu života. Kao uvijek ostaje nam veliki izazov naći ravnotežu između vlastitih potreba i turističke ponude. Po tom pitanju mi najviše smeta pohlepa, tj. ponuda nekvalitetnih proizvoda ili usluga po cijeni visokokvalitetnih. Tako Dubrovnik postaje nevjerodostojan i građanima i turistima, a to nisu zaslužili ni grad ni njegovi građani. Jer kvaliteta života građana je prava vrijednost grada. Po tom pitanju je također važno da se svi dijelovi grada jednako razvijaju kao i stara gradska jezgra i da nude zanimljive sadržaje. To je i moja namjera s ovom izložbom u Gružu.
Postoji li razlika u načinu na koji publika u Njemačkoj i Hrvatskoj doživljava Vaš rad?
Mislim da nema razlike. Koliko god ljudi bili različiti, svi poimaju umjetnost prema vlastitom doživljaju i iskustvima. To je uvijek osobno.
Kako izgleda Vaš svakodnevni radni proces – stvarate li u ateljeu, kod kuće, u tišini?
Pošto nisam samo umjetnica, već i poduzetnica, vlasnica Histeria concept storea, moj kreativni proces je uvijek kaotičan i na pet strana. Skoro nikad nije bilo ateljea, uvijek se stvaralo po podovima, na daskama, na koljenima, u krevetu… Ni sada nije drugačije. Za slobodan dan se galerija Histeria concept storea pretvori u atelje. Kao najpovoljnije vrijeme stvaranja preferiram noć. Tada se svi zvukovi stišaju, kako izvana, tako i u glavi, pa se mogu bolje fokusirati na najbitnije.
Imate li u planu nastavak ove serije ili neku novu izložbu u skoroj budućnosti?
Nastavak ove serije nije moguć, život se promijenio, iskustva su drugačija. Ponoviti se može samo tehnika i materijal. A novih izložbi će svakako biti, ovisno o tome kada i koliko ću uspjeti ukrotiti svoj kaos.
Kako biste željeli da se publika osjeća nakon što pogleda Vašu izložbu?
Čudno mi je izreći takvu želju, jer željeti da moje slike npr. nekome nešto znače zvuči egocentrično i smatram da je potpuno u redu, ako nekome one ništa ne znače. Ali ako uspiju potaknuti razgovor ili možda jednu novu misao, to je već dovoljno.
Koje teme Vas danas najviše zaokupljaju u umjetnosti?
Svako umjetničko djelo je odraz umjetnikovog doživljaja, misli, života. Za mene u umjetnosti nije važno je li tema politička, društvena, neko osobno iskustvo ili nešto drugo. U umjetnosti je najvažnija iskrenost.
Imate li umjetnike, žive ili povijesne, koji su Vam posebno bliski ili Vas inspiriraju?
Svi umjetnici, koji beskompromisno slijede svoj put.