U svakodnevici grubih brojeva, loših vijesti i neizvjesne budućnosti, potrebno nam je itekako pozitive te savjeta onih nešto starijih i mudrijih od nas. Po dozu za ovo izdanje DuLista svratili smo do Doma za umirovljenike Dubrovnik gdje smo popričali s bračnim parom Mirčevski – gospođom Ružicom i gosparom Aleksandrom koji su u ožujku ove godine napunili 60 godina skladnog zajedništva. Kako nam ističe Ružica Mirčevski, umirovljena učiteljica rođena u Gradu, a koja je svog Makedonca upoznala sa sedamnaest godina, danas mladosti nedostaje strpljivosti kako u braku, tako i u životu.
Ljubavna odiseja
— Neke stvari treba znati progutati. Jedno drugome moramo davati. Ljudi previše traže. Sreća je proces kojeg ti iz dana u dan svojim razmišljanjem i okolnostima stvaraš. Nju ti ne može netko dati. Ja živim u ovom trenutku. Gledam što bi danas mogla napraviti. Malo ćemo moj Aco i ja prošetati, popit ćemo kavu, čitat ću, uvijek se nađe nešto. Neko se rodi ljut, a meni je mama pjevala: ‘Ružice rumena u šarenom polju, ne daj se trgat’ svakome na volju. Daš li se trgat’ svakome na volju, nestat ćete brzo u šarenom polju’ – priča nam razdragano naša sugovornica. Ovi golubići u osmom desetljeću života upoznali su se krajem pedesetih godina prošlog stoljeća dok je gospar Aco ljetovao u Dubrovniku kao pitomac u vojsci bivše države. Inače, rođen u okolici Prilepa, Ružicu je prvi put ugledao u plesnoj dvorani Hotela Lapad gdje je ona svirala s tamburaškim sastavom. Pitao je za ples i opet su se sreli na Stradunu kojim se šetala sa sestrom i prijateljicom. Za njom je jurišao, otkriva nam gospođa. Ispočetka imali su razlike koje su vrlo brzo svladali. Naime, kako objašnjava Ružica Mirčevski njena ljeta bila su ispunjena radošću, a njegova radom.
—Kod nas je život na selu zbilja jako težak. Moji su uzgajali duhan. Ujutro bi mater i otac rano ustajali. Nas je bilo osmero. Kako smo bili siromašni otišao sam u internat u Bitoli i tamo sam učio zanat mašinobravara. U Dubrovnik sam došao kao turist. Čim smo se oženili preselili smo se u Split gdje smo živjeli 41 godinu – govori nam Aleksandar Mirčevski. Zajedno su se ondje dodatno obrazovali, uskoro su dobili sina za kojeg kažu kako je bio zaista svestrano dijete te su se u jednom trenutku preselili u Herceg Novi nakon čega su se ponovno naselili u gradu ispod Marjana.
— Bila je to Odiseja – komentira gospođa Ružica. U mirovinu je prvo otišao gospar Aco, a kasnije gospođa Ružica. Kad je i ona stekla pravo, odlučili su se vratiti u Dubrovnik. Prodali su stan na Sućidru i otkupili kat u kući koju je u međuvremenu sagradio njen brat. Tada su imali oko 60 godina. Bilo je lijepo, objašnjava, opet doći i biti okružen s obitelji i prijateljima. Nažalost, mnogi od njih danas nisu među nama kao ni njihov sin koji je bio liječnik u Korčuli. Unuci su se također odselili u Švedsku pa su ostali sami zbog čega su kad je vrijeme sazrelo zaključili kako bi bilo najbolje da otiđu u dom za starije osobe. No, i tu ih je čekala avantura.
Uvijek jedno uz drugog
—U Dom za umirovljenike na Grudi otišli smo prije tri godine. Kako je tamo oštar zrak u grlu su mi pucali kapilari i liječnica mi je rekla da moram promijeniti klimu. Predložila mi je da se prebacim u Dubrovnik. Prešao sam i žena je ostala u Konavlima. Bili smo razdvojeni tri mjeseca. Svaki drugi dan s autom sam išao kod nje. Bilo mi je teško. Bio sam tako tužan što je vidjela ravnateljica Marina Sambrailo i rekla mi je da je odmah dovedem. Odgovorio sam joj mogu li sjesti jer ću pasti u nesvijest. Nikada se do tada nismo odvajali – tvrdi Aco Mirčevski i dodaje kako je tajna dugotrajne ljubavi poštovanje i razumijevanje.
— Nemojte misliti da se mi nikad nismo posvadili. Jesmo, ali nakon par minuta bi se zagrlili. Meni je žao vidjeti kad je ona tužna. Onda sam sav nekako slomljen – priznaje. Njegova supruga pak nam otkriva kako je on u duši zaista dobar i napravit će joj ono što većina muževa ne bi – skinuti lak, isturpijat nokat ili posrbiti je po leđima. ‘Ima te neke nijanse kojima me zadobio’, tumači Ružica Mirčevski. Oduvijek je bila sigurna u njegovu ljubav. Od prvog dana otkako su se upoznali upućeni su jedno na drugog. U svemu joj je bio potpora pa i kad je zbog čestog seljenja morala mijenjati radna mjesta.
— Promijenila sam 16 radnih mjesta. To me psihički dotuklo. Kad pripitomite djecu, morate ići dalje. Tek sam nakon puno godina dobila stalan posao zahvaljujući jednoj prijateljici. Inače, nama za život ovdje nije potrebno puno. Koronu nismo ni osjetili – smije se. Doduše, iznosi njen Aco, ‘lockdown’ im je omeo dnevni ritam jer inače svako prijepodne prošetaju. Itekako su se potrudili da se zaštite od bolesti pa masku stavljaju prije izlaska već u Domu te je skidaju tek kad opet uđu. Boravak u njemu im ne pada teško, dapače. Uživaju živjeti u sadašnjosti.
— Gledam ga (Aca Mirčevskog) kako mi je lijepo uredan i kako diše. Popodne ćemo leć’ jedno kraj drugoga. Ja ću nešto pročitati, a on će mi počešljati kosu. Zbilja je uvijek uz mene – zaključuje naš razgovor gospođa Ružica uzimajući svog muža pod ruku upućujući se u još jedan đir oko Doma za umirovljenike Dubrovnik. Poželjeli smo im dan ispunjen radošću i suncem, a za uzvrat dobili golemi zaljubljeni osmijeh ovog bračnog para koji nam je pokazao kako unatoč vremenu i životnim nedaćama, uz našu malu pomoć, ljubav uistinu sve pobjeđuje.
Objavljeno u tiskanom izdanju 24. studenog 2021.