U danima kada obilježavamo 31. obljetnicu srpsko – crnogorske agresije na Republiku Hrvatsku i općeg vojnog napada na dubrovačko područje 1991. iznova oživljavaju sjećanja na vrijeme kada je herojstvom i žrtvom svojih branitelja Grad, tijekom Domovinskog rata, ispisao najsvjetlije stranice svoje bogate povijesti – zapisat će Mišo Đuraš i Varina Jurica Turk iz Muzeja Domovinskog rata Dubrovnik.
Pripreme za obranu
Radi opće vojne slabosti i nepripremljenosti Republike Hrvatske za nametnuti rat te izostanka očekivane političke i vojne potpore međunarodne zajednice, pripreme za obranu pred nadolazećom ratnom opasnošću na dubrovačkom području otpočele su u proljeće 1991. godine.
Na njihovo kašnjenje značajno je utjecalo i oduzimanje oružja Teritorijalnoj obrani, ali i općeprihvaćeno mišljenje, kako će Dubrovnik – poznat u svijetu kao Grad kulture i umjetnosti, od 1979. pod zaštitom UNESCO–a – biti pošteđen ratnih razaranja. Tom vjerovanju dodatno su pogodovale činjenice o malom broju srpskog stanovništva, koje je živjelo na dubrovačkom području, a pogotovo što na njemu od 1971. nije bilo postrojbi JNA ni strateški važnih vojnih objekata.
Sekretar SNO Dubrovnika Miljenko Bratoš bio je jedan od rijetkih koji je s uskim krugom svojih najbližih suradnika, uz stalan otpor dijelova općinskog čelništva, provodio opsežne pripreme za očekivana borbena djelovanja. Tako je u ožujku 1991., temeljem uputa dobivenih od ministra obrane generala Martina Špegelja, pri Centru za obavješćivanje Dubrovnik organizirao postrojbe za motrenje graničnih područja, s ciljem pravodobnog otkrivanja svih oblika neprijateljskog djelovanja.
Istodobno je osmišljena i provođena i akcija vađenja zaostalih neeksplodiranih mina iz dubrovačkog podmorja. Na taj način pribavljeni eksploziv, korišten je za izradu brojnih minskoeksplozivnih sredstava za potrebe obrane. Pored ručnih bombi, tzv. „tupovki“ i granata „M1“, proizvedena je i značajna količina poznatih “televizija”, razornih mina usmjerenog djelovanja te drugog priručnog oružja. Ubrzo se, zahvaljujući nevjerojatnoj Bratoševoj energiji, pored djelatnih i pričuvnih snaga policije, nenaoružanih odreda Narodne zaštite, osnivaju i prve naoružane postrojbe na dubrovačkom području.
Na tajnom sastanku koji je vodio general Tomislav Biondić, održanom 28. travnja 1991. u Vili Dalmaciji u Splitu, u nazočnosti sekretara SNO Dubrovnik, osnovana je 4. brigada ZNG, koja je prema usvojenom planu razvoja bila jedina djelatna brigada Zbora narodne garde u Dalmaciji. Činile su je bojne iz Splita, Dubrovnika, Imotskog, Šibenika i Zadra, a isti gradovi su određeni za sjedišta po jedne pričuvne brigade ZNG. Od dubrovačkih dragovoljaca u Vili Rašica početkom lipnja 1991. osniva se 2. djelatna bojna 4. brigade ZNG–e, koja je ojačana dolaskom pripadnika specijalne postrojbe MUP–a iz Splita. Ona je u svom sastavu imala dvije satnije u Dubrovniku i jednu u Metkoviću, a za prvog zapovjednika je postavljen Mato Ledinić. Prema svjedočenju generala Iva Jelića, zapovjednika 4. brigade ZNG, dubrovačka postrojba bila njena najbrojnija i najbolje opremljena bojna. Koncem lipnja ovaj ustroj se raspada, a dubrovačka bojna postaje 11. samostalni bataljun ZNG. Pod zapovjedništvom Marka Mujana postrojba se iz taborišta Rašica, na inicijativu Mate Šarlije–Daidže, izmješta u Čepikuće.
Do konca lipnja još jednom dolazi do promjene u iznimno loše planiranom razvoju oružanih snaga. Obranu prostora južne Dalmacije preuzima 116. pričuvna brigada ZNG, čiji je prvi zapovjednik Željko Pavlović. Osnivaju se pričuvne satnije ZNG–a u Čilipima i Grudi, a tijekom kolovoza i rujna u Stonu, Dubrovniku i Dubrovačkom primorju. Nedostatak naoružanja i opreme onemogućio je potpuno izvršenje zadaće njene popune. Po novom ustroju ona je u svom sastavu trebala imati jednu djelatnu bojnu (dvije satnije u Dubrovniku, jedna u Metkoviću), te po jednu pričuvnu bojnu za Dubrovnik, Metković i Ploče s Pelješcem. Od kolovoza 1991., dužnost zapovjednika preuzima Ivan Varenina, a nešto kasnije zapovjednik 1. bojne postaje Eduard Čengija. O slabostima organizacije obrane na hrvatskom Jugu rječito govori podatak da se Zapovjedništvo Sektora Dubrovnik sa sjedištem u Metkoviću, čiji je zapovjednik potpukovnik Ante Marinov, formira tek 24. rujna 1991.
I pored toga, tijekom kolovoza i rujna 1991., pripreme za obranu nastavljaju se provođenjem opsežnih inženjerijskih radova na postavljanju zapreka i urušavanju važnijih prometnica, izradi mina i ručnih bombi. Uz stalne pokušaje nabave potrebnog naoružanja, Formiraju se postrojba osiguranja COB-a (zapovjednik Rudi Butković), a 23. rujna 1991. i Odred naoružanih brodova (zapovjednik Aljoša Nikolić), koji je svoju iznimnu vrijednost pokazao nakon što je neprijatelj 5. listopada zauzeo Slano i time u potpunosti izolirao i okružio Dubrovnik.
U skladu s odlukom Predsjednika Republike Hrvatske od 29. srpnja 1991. u regijama i općinama osnivaju se Krizni štabovi s ovlastima za vođenje svih oblika obrane i organiziranje sveukupnog života građana u ratnim uvjetima. U njihov sastav birani su istaknuti politički, vojni, policijski, stranački i gospodarski dužnosnici. Na čelo Kriznog štaba općine Dubrovnik izabran je mr. Željko Šikić, tadašnji predsjednik općinskog Izvršnog vijeća. Bez vojnog iskustva i znanja, opterećen vjerovanjem u mogućnost izbjegavanja agresije na Dubrovnik, ovaj Krizni štab nije mogao na zadovoljavajući način izvršiti složene obrambene zadaće te ih s početkom ratnih djelovanja u potpunosti prepušta Zapovjedništvu obrane Dubrovnika.
Stoga je iznimno značenje za razvoj Oružanih snaga i organizaciju obrane na dubrovačkom području imao dolazak nekolicine obučenih časnika iz JNA, a posebno dotadašnjeg zapovjednika 472. mtbr iz Trebinja potpukovnika Nojka Marinovića. Sa saznanjima o snazi i namjerama neprijatelja Marinović upoznaje općinsko čelništvo, te nakon 19. rujna preuzima mjesto zapovjednika Zapovjedništva obrane Dubrovnika i uspješno vodi daljnje obrambene pripreme.
Mobilizacijom i prijemom dragovoljaca u sastav 116. brigade ZNG–a ustrojavaju se i popunjavaju prateće postrojbe, te je početkom oružanih sukoba na dubrovačkom području bilo ukupno oko 750 branitelja.
Opći vojni napad na dubrovačko područje 1991.
U drugoj polovici 1991. srbijanski imperijalistički rat protiv Republike Hrvatske doživljava svoj vrhunac, a njegova žarišta postaju vukovarsko i dubrovačko područje.
Srpsko crnogorska agresija, već tijekom kolovoza i rujna, uz pomoć srpskih pobunjenika zahvaća zapadnu Slavoniju i srednju i sjevernu Dalmaciju u kojoj se vode borbe za Sinj, Šibenik i Zadar. Početkom listopada nakon što je Kninski korpus zauzeo Maslenički most, otpočinje najjače napade na Zadar. Istodobno kreće i dugo pripremana operacija napada na dubrovačko područje. O tome svjedoči general Veljko Kadijević u knjizi „Moje viđenje raspada“, koja za strategijsku napadnu operaciju srpsko crnogorskog agresora na dubrovačkom području kaže kako je zamišljena „da jakim snagama iz područja Herceg Novi – Trebinje blokira Dubrovnik s kopna, izbije u dolinu Neretve i na taj način sudjeluje sa snagama koje nastupaju na pravcu Mostar-Split“.
Ratna djelovanja na dubrovačkome ratištu, nakon niza manjih provokacija, otpočela su 22. rujna 1991. neprijateljskom minobacačkom vatrom po Đurinićima i Vitaljini, a učestale su i pucnjave pješačkim oružjem po Brgatu. Agresorski topnički napadi primorali su obrambene snage u Konavlima da se 26. rujna povuku do Molunta i Pločica. U to vrijeme Komanda VPS Boka upućuje Kriznom štabu Dubrovnika obavijest o uvođenju pomorske blokade kojom zabranjuje plovidbu izvan crte od rta Bat do rta Pelegrin, a opći napad započeo je jutarnjim satima 1. listopada 1991. godine. Nastojeći uspostaviti potpunu informativnu blokadu Dubrovnika agresor je zrakoplovima raketirao zgradu Centra za obavješćivanje te repetitor i relej na Srđu, što je uzrokovalo prekid telefonskih i oštećenje radijskih veza, a Grad je ostao bez vode i struje. I dok su se pred neusporedivo nadmoćnijim neprijateljem malobrojni branitelji postupno izvlačili, radi izvođenja obrane na užem prostoru, bezobzirno su razarani civilni objekti, a u požarima izazvanima djelovanjem agresora gorjele su tisuće hektara šume. S topovnjače jugo–mornarice 3. listopada zapaljen je nadaleko poznati Arboretum u Trstenom.
Za opći napad na dubrovačko područje angažirane su velike snage od 11.000-13.000 vojnika uz snažnu potporu zračnih i mornaričkih postrojbi. Druga operativna grupa upotrjebljena je od strane neprijateljskog vojnog vrha za izvođenje napadnih djelovanja s ciljem zauzimanja dubrovačkog područja i doline Neretve. U njenom sastavu bile su postrojbe 2. podgorički korpus pod zapovjedništvom generala Radomira Eremije; 37. užički korpus pod zapovjedništvom generala Milana Torbice; 9. vojno pomorski sektor Boka, kojim nakon ubojstva kbb. Krsta Đurovića 5. listopada 1991., zapovijeda admiral Miodrag Jokić. Njemu su podčinjene jedinice 2. TG pod zapovjedništvom generala Branka Stankovića, trebinjska 472. mtbr (pukovnik Obrad Vičić), pripadnici TO Crne Gore (ministar Božidar Babić) i jedinice specijalne crnogorske policije (ministar Pavle Bulatović). Komandno mjesto je prvotno smješteno u Kifinu Selu kod Nevesinja, a kasnije u Trebinju (BiH). Komandu nad ovim jedinicama imao je general Cokić, a od 12. listopada 1991. tu dužnost je preuzeo general Pavle Strugar. Snage 2. OG imale su zračnu potporu dijela snaga RZ i PZO iz baza u Mostaru i Podgorici. Topničku potporu činilo je prosječno oko 120 oružja većeg kalibra te oko 100 tenkova i 50 oklopnih transportera.
Zapovjednik 2. OG general Jevrem Cokić, u zapovjedi za napad naređuje: „Većim dijelom snaga preći u napad glavnim snagama na pravcima: Ljubinje – Zavala – Slano; s. Ljubovo – Ivanica – Čibači i Grab – Dubravka – Molunat, a pomoćnim snagama obezbediti objekte i aerodrom Mostar u dolini Neretve, sa ciljem: uz avio, artiljerijsku i brodsku podršku jednovremenim i energičnim dejstvom razbiti snage na pravcima napada i izbiti na obalu, preseći jadransku magistralu na više mesta na odseku Slano – Prevlaka, blokirati sa kopna i mora Dubrovnik, aerodrom Čilipi i Prevlaku i onemogućiti manevar snaga neprijatelja, a zatim, obezbeđujući se sa pravca Ploče, pristupiti uništenju i razoružavanju okruženih snaga neprijatelja i biti u gotovosti za dalja ofanzivna dejstva u zapadnu Hercegovinu.”
Rok za izvršenje svih navedenih zadaća određen je u trajanju od 4-5 dana, što potvrđuje da su provoditelji agresije imali točna saznanja o malobrojnosti dubrovačkih branitelja. Nasuprot neprijatelju stali su slabo naoružani pripadnici Narodne zaštite, Policijske uprave, postrojba ZNG Dubrovnik i malobrojni dragovoljci iz sastava Teritorijalne obrane, koji su podnijeli najveći teret i žrtve početkom napada na dubrovačko područje. O težini takvog napada svjedoči činjenica da je samo u prvom tjednu listopada bilo 100 ranjenih i 27 poginulih dubrovačkih branitelja i građana. Neprijatelj je već u prvim okršajima doživio neočekivane poraze i gubitke od preko 150 poginulih i više stotina ranjenih, posebno na Čepikućama, Osojniku, Brgatu i u Prapratnu, gdje su bili raspoređeni pripadnici 1/116. “A” bojne ZNG i Policijske uprave Dubrovnik. Zahvaljujući isključivo brojčanoj nadmoći i naoružanju agresor je na istočnom dijelu bojišnice nakon proboja, do 15. listopada okupirao Konavle i ušao u Cavtat. Na zapadnom dijelu bojišta 5. listopada ušao je u Slano, podijelio bojišnicu na dva dijela, presijecajući Dubrovniku i posljednju kopnenu vezu s ostalim dijelovima Republike Hrvatske.
Nakon aktiviranja stonske bojišnice, na crti obrane angažirane su brojne postrojbe od Korčule i Metkovića do Splita, Sinja, Trogira i Šibenika, koje uspješno zaustavljaju neprijateljski prodor u dolinu Neretve. U nastavku borbenih djelovanja oko Dubrovnika, neprijatelj je do kraja listopada, zauzimajući Brgat i Župu dubrovačku došao na same prilaze Gradu.
Istodobno sa početkom neprijateljskih ratnih djelovanja, 24. rujna 1991. evakuirano je prvih 144 stanovnika iz sela Vitaljina, a u nekoliko slijedećih dana iz Konavala i Župe dubrovačke izbjeglo je novih 466 prognanika. S obzirom da prije početka napada nije provedena evakuacija najugroženijih skupina stanovništva, žena, djece, starih i nemoćnih osoba, u uvjerenju kako Dubrovnik i dubrovačko područje neće biti napadnuto, u brzini su napuštana ognjišta, ostavljana cjelokupna imovina, osobne isprave, novci i dragocjenosti. Prepušteno samo sebi stanovništvo se sklanjalo u grad i manje ugrožena naselja, Cavtat, Orašac, Ston, na otoke i u druge općine. Pred neprijateljem koji je već 5. listopada zauzeo Slano, stanovništvo Dubrovačkog primorja sklanja se na Elafitske otoke, zapadni dio Pelješca i Korčulu. Brigu o prognanicima i njihov organizirani prihvat u dubrovačkim hotelima preuzeli su djelatnici Crvenog Križa i Civilne zaštite.
Procjene pokazuju da je u prvim danima rata na području Dubrovnika, koji je imao oko 55.000 stanovnika bilo oko 12.000 prognanika u hotelima i više od 3.000 u privatnom smještaju. Broj izbjeglih i prognanih stalno je rastao, te se u okruženom Gradu bez vode i struje vrlo brzo pojavio problem nedostatka hrane, energenata i higijenskih potrepština. Tek uspostavljanje međunarodnog humanitarnog koridora kroz okupacijsku blokadu ublažilo je problem osiguranja potrebnih količina osnovnih potrepština nužnih za preživljavanje stanovništva. Nakon 31. listopada, kada u potpuno okruženi grad dolazi prvi Konvoj Libertas, redovitom slanju humanitarne pomoći pridružuju se Međunarodni Crveni križ, UNICEF, te brojne druge humanitarne organizacije i pojedinci iz svih dijelova svijeta.
Uz puni doprinos svakog pojedinca koji je ostao u Gradu, uspješno su rješavani problemi liječenja, prehrane, evakuacije, obavješćivanja, smještaja, podjele humanitarne pomoći, zaštite spomenika kulture i otklanjanje ratnih šteta.
U mjesecu listopadu nije bila pošteđena ni povijesna jezgra Grada koja je prvo bombardiranje „doživjela“, uz iznimno teške topničke napade, 23. i 24. 10. 1991. Tada je među prvim objektima oštećena Žitnica „Rupe“, pogođena izravno u sjevernu stranu krovišta a dijelovi tog projektila probili su olovni pokrov na kupoli zvonika Franjevačke crkve. Oštećeni su tada i stambeni objekti u Boškovićevoj ulici, gradska luka, valobran Kaše, Sinagoga, palača Sponza i Dominikanska crkva. Ujedno su, tijekom listopada u više navrata s brodova neprijateljske vojske gađani objekti na Pločama i u Sv. Jakovu, te hoteli Excelsior, Argentina i Villa Dubrovnik.
Neprijatelj je od početka općeg napada na dubrovačko područje primjenjivao srednjovjekovnu strategiju ratovanja. Prilikom izvođenja napada koristio se prednošću u topničkom naoružanju za dugotrajno opsjedanje Grada, „držanje“ u okruženju, rušenje i iscrpljivanje branitelja i stanovništva. Vandalizam i divljaštvo njegovih hordi došli su do punog izražaja na osvojenim područjima, a očitovali su se potpunim devastiranjem i uništenjem svih zatečenih vrijednosti i ljepota.
Zahvaljujući stoljećima stvaranoj snazi duha i svijesti o sebi, svi stanovnici bivše Općine Dubrovnik koji su proživjeli i preživjeli Domovinski rat kao i sam Grad, pokazali su i dokazali svoju civilizacijsku otpornost i neuništivost, a uspomenu na sve poginule civile i branitelje Grada koji su darovali svoj život za našu slobodu, trebamo svi zajedno ugraditi u svoje svakodnevne živote i tako doprinijeti očuvanju njihovog trajnog spomena.