‘Dan kada su zavladali pomračeni umovi koji su se krenuli granatama iživljavati nad svjetskom kulturnom baštinom osvanuo je 6. prosinca 1991. godine i prozvan je ‘dubrovačkim crnim petkom’ – piše Oliver Pezo u svom kapitalnom djelu ‘Zagonetka pobjede’, u kojemu su detaljno prikupljena svjedočanstva gotovo svih živih dubrovačkih branitelja.
Povijest – učiteljica života
Malo prije 6 sati ujutro toga ‘crnog dana’ srpsko-crnogorski agresori napali su tvrđavu Imperijal na Srđu. Tvrđavu Imperijal izgradili su Francuzi početkom 19. st. nakon što su bez ispaljenog metka osvojili Dubrovnik, a s ciljem sprječavanja daljnjih napada Crnogoraca, Vlaha i Rusa s kojima su se netom prije borili. Naime, Rusi, Crnogorci i Vlasi su 1806. osvojili, popljačkali i popalili Konavle, Župu dubrovačku i užu okolicu Dubrovnika i sa Srđa topovima počeli bombardirati sam Grad. Povijesni izvori tvrde da su ti napadi bili osobito brutalni te od strane barbara s Istoka proglašeni ‘svetim ratom’ protiv katoličkog neprijatelja. Točno 185 godina poslije, pred kraj drugog tisućljeća, istočni ‘barbari’ su ponovno napali jedan od najisturenijih gradova zapadne civilizacije u Europi i najljepši grad na svijetu. Ovaj put u režiji takozvane JNA.
‘Dubrovački crni petak’
Najžešći napad na Dubrovnik tijekom Domovinskog rata zbio se upravo na Svetog Nikolu 6. prosinca 1991. godine. Brojčano i oružano nadmoćniji agresori su rano ujutro tog dana topničkom vatrom štitili napredovanje svojih pješaka koji su se primicali Imperijalu.
– Iz smjera Bosanke i Strinčjere prilazila su dva tenka koja su pucala po tvrđavi, a s Bosanke je granatama žestoko udaran hotel Belvedere. Zbog jakog granatiranja branitelji nisi mogli izaći iz utvrde tako da je JNA pješaštvom došla na pozicije s kojih je mogla kontrolirati prostor oko tvrđave. U samom Gradu označena je opća opasnost jer su granate padale po Gružu i Lapadu pa je već bilo stradalih civila – napisao je Pezo.
Branitelji Imperijala našli su se u klopci, a agresori su im prijetili bojnim otrovom. Nasreću, uslijedila je ubojita reakcija iz Grada.
– Iz Grada je otvorena vatra iz svih raspoloživih oruđa po napadaču koji je na otvorenom prostoru Srđa ostao izložen. Istovremeno su se iz Grada uputile grupe branitelja kako bi pojačale obranu i dopremile streljivo. Posebno su se istakli Cvijeto Antunović i Mišo Ljiljanić te skupina od šest pripadnika Specijalne jedinice policije Dubrovnik koji su svojim dolaskom i djelovanjem po neprijatelju značajno utjecali na ishod bitke. Stradao je i tenk koji je stigao do same tvrđave iz smjera Bosanke, a koji je zbog oštećenja krenuo u povlačenje. Odmazdom za ovaj preokret i stradanje JNA vojnika uslijedila je po cijelom gradskom području, a naročito je bila granatirana povijesna jezgra (pod ‘zaštitom’ UNESCO-a) – napisao je dalje Pezo o ratnim strahotama Dubrovnika.
Grad je žestoko granatiran cijeli taj dan, a posebno teško bilo je kod hotela Libertas. Poginulo je 19 branitelja i civila, a 60 osoba je ozlijeđeno. Svijet su obišle snimke zadimljene povijesne jezgre i zapaljenih barki u starom portu. Tada je svima bilo jasno da se u Dubrovniku ne pale gume, kako je agresorska propagandna mašinerija tvrdila. No, ono što je najvažnije, agresor više nije imao snage ponoviti ‘6.12.’, a inicijativa je prepuštena moralno pojačanim hrvatskim snagama.
Tekst: Viktor Matić
Foto: Pavo Urban