Očito je, igramo se da vodimo nekakvu vanjsku politiku. Uz jeftine igrokaze pred domaćom javnosti, zaplićemo se u vlastitu mrežu i uspjeli smo (ili smo na najboljem putu) da od gotovine napravimo veresiju. Dopustili smo da nam komšije dijele lekcije pri čemu su oni u postupku pristupanja EU, a mi (valjda) punopravna članica (o čijem stavu ovisi njihov status).
Ministar Kovač je moje najveće razočarenje u ovoj neuspješnoj vladi, čak veće i od onog čije se ime više ne izgovara. Jer kako objasniti da MVEP nije osigurao međunarodnu potporu za postavljanje mjerila Srbiji u poglavlju 23. Govorili su nam za Kovača da je završio vrhunske škole, da ima neupitne međunarodne reputacije i veza. Zaludu mu strane škole i navodne veze kada je dopustio jednom Dačiću i jednom Vučiću da nam drže lekcije.
Srpsko se ministarstvo vanjskih poslova odvažilo priopćiti da naše prijetnje o „sprečavanju ulaska Srbije u EU, kao i lekcije o europskim vrijednostima, europskoj retorici i europskom postupanju, zvuče više nego tragikomično i groteskno, izgovorene od strane ministra zemlje čija politika je trenutno najveća sramota same EU.“
Da bi ta politika bila još grotesknija, a sveobuhvatna nesposobnost vođenja vanjske politike još razvidnija, naš je smijenjeni premijer i pripadajući mu ministar, očito pokleknuvši pred međunarodnim pritiskom, pozvao ovaj srpski dvojac na Dubrovnik Forum. Nije to više Summit, odavno nema tog glamura i značaja, to je tek (još jedan) regionalni forum, ali pozvati ovaj dvojac u Dubrovnik je vrhunac nesposobnosti, poltronstva, poniženosti, izostanka vizije. Dubrovnik je i dalje „lontano dal ochhi, lontano dal cuore“, a s njime se, po potrebi, može poigravati.
Imala je i moja nona dva porculanska figurina s kojima sam se volio igrati, sve dok ih nisam slomio jednog dana. Nisam bio tužan, lako sam našao drugu igračku…
Zoran Pucarić: Slomljeni figurin
