Nije baš izraz kojeg se može naći u rječniku, ali savršeno opisuje sve češću pojavu u medijima i javnom životu: priču radi priče. Prikrivanje neučinkovitosti, bezidejnosti, izostanka vizije praznim pričama, dugačkim govorima ili bespotrebnim priopćenjima. Da nam ne bude dosadno i da se ne bismo osjetili uskraćeni za poneki praznoslov, nerijetko političari plaćaju portale i medije da ih prate i dodatno praznoslove njima u korist.
Što manje argumenata ima na svojoj strani, to više političar praznoslovi kako bi se opravdao. Rijetko je pronaći nekog s dovoljno šarma koji će to napraviti na način da nam izvuče osmijeh na lice, koji će se poslužiti šalom ili doskočicom, koji će svoje opravdaje sročiti tako simpatično da nam uopće ne smeta da u tom obraćanju nema nikakvog sadržaja.
Političari se, na žalost, većinom služe istim, dosadnim vokabularom, izbacuju iste floskule, skrivaju se iza istih besadržajnih poruka. Pitaš se kako su ovi dosadnjakovići uspjeli prikupiti dovoljno glasova i zauzeti funkcije. Slična je priča i s političarima na čelu javnih poduzeća, a kojima je nerijetko jedina vrlina u životopisu stranačka iskaznica. Ne treba od njih očekivati suvisla objašnjenja o načinu poslovanja javnog poduzeća. Držat će se striktno uz financijsko izvješće koje nisu sigurni kako protumačiti, ponavljat će neku rečenicu koju su im napisali i rekli da je ‘sigurna za uporabu’ i nadati se da ih nitko neće pitati nešto neugodno.
Tužno je pratiti takve političare, dosadno je i zamorno pratiti njihove sjednice. Ne znam kako je onima koji moraju pisati panagirike o takvima jer teško je praznosloviti iz dana u dan. Nadam se da je kompenzacija koju za takve literarne uratke dobivaju zadovoljavajuća, jer ništa drugo za takve tekstove neće dobiti, ni nagradu ni slavu.
Zoran Pucarić: Praznoslovljenje
