‘Na zidu su bile rupe od metaka, na stolu pripremljen ručak, a u dnevnom boravku ležala su tijela’ – opisao je neki dan ratni fotoreporter Zoran Marinović. I to je samo jedan isječak iz njegove svakodnevice kad je na ‘poslovnom putu’. Iz Izraela, Palestine, odakle se nedavno vratio. Ukrajine… Je li uopće važno?! Jer svugdje je isto. Tuga, čemer, jad… ‘Poguba ljudske naravi’…
Zašto odlazite svako malo u krugove pakla na zemlji? Gdje životi ne vrijede ‘pišljivoga boba’, gdje sve miriše na svježu i skorenu krv. Gdje se leševi ni ne pokapaju nego se samo na njih baca novo, freško ljudsko meso?
Teško pitanje! Prvo pa u glavu. Zašto? Netko će reć avantura, ovisnost, ili ludilo, netko ego-trip, a netko samo posao, kao i svaki drugi. Ili glupost. Ili nemogućnost izbora. Nekako mi se čini da je svaki ponuđeni odgovor točan. Jedan. Ili svi oni odjedanput. Ne znam. Bude svakakvih dana ‘u uredu’. Nekada bi razbio fotoaparat od zid, pitajući se jesam li baš tolika budala. Opet nekad se osjećam posebno, uvjeren da sam u mogućnosti napraviti nešto dobro. Gurnuti svijet jedan milimetar u nekom pravcu. Boljem. Pa se opet, po jugu probudim, uvjeren da je sve beskorisno. Da ljudi jednostavno ne mogu, uljuljani u vlastiti komfor, preko monitora, doprijet. Tamo.
Možda i bolje da je tako. Dobitnik Pulitzerove nagrade Kevin Carter za fotografiju izgladnjelog djeteta u zadnjim minutama ili sekundama života nad kojim vreba lešinar, se ubio. Nije mogao isprocesuirati… Kako Vi procesuirate?
U svakom slučaju bitno je naglasiti da je sve ovo moj izbor. Upravo ta startna pozicija je drugačija od one vojnika, civila, izbjeglica, djece. Svih onih koji su zatečeni. Ja biram. Oni ne. Vlastite mrakove, javno, ne dijelim. Posljedice živim, u to nema sumnje. Kako? Onako kako najbolje znam. Život u kamperu. Cijeloljetno surfanje na ušću Neretve. Čine život … podnošljivim. Koliko toliko.
Odakle crpite snagu za još svjedočenja istine u svijetu kojeg, čini se, istina najmanje zanima?
Kad bih tako postavio stvari, uvjerio se u njih, odavno ne bih sudjelovao u ovom… Ne znam kako to nazvat. Cirkusu? Disku? Ili… Imam dojam da ljudi ipak razumiju. Problem je što nekolicina ‘urlikavaca’ uvijek nadglasaju razumnu masu. Ako, kojim slučajem, zagrebemo ispod komentara ‘društvenih mreža’, ne bih ih zvao socijalnim, otvaramo nove dubine. Znanje nikad besplatnije i dostupnije. Gluposti nikad više. Izobilje. Preliva. Treba prihvatiti da su postovi na društvenim mrežama prostor koji se čini bitnim samo onim koji ga kreiraju, a potpuno nebitan… ostalima. To je zapravo jedna velika lavina… nebitnosti. Pa tako studentica, od dvadesetak godina, imenom i prezimenom, bez ikavih problema mi napiše u komentaru; da bi bilo pametnije da malo putujem, a i pročitam koju knjigu. Jebiga. A istina? To je voda duboka. Stvari najčešće nisu isključive, crno bijele, Hajduk – Dinamo. Koliko god da su ljudi navijači, i žele izgurati svoje misli i stavove, pošto-poto. Na nogometnim utakmicama to ima smisla. U životu … zapravo i ne.
Najbanalnije, a najvažnije – tko je kriv? Za djecu u sanducima, uništene domove, živote… I vjerujete li da se te krivce, kad-tad, može raskrinkati i privesti pravdi, u ovoj dimenziji, na ovom svijetu? Pustimo sad onoga gore, vjerujem nakon svega čemu ste svjedočili da se često zapitate ima li Ga…
Tko traži svijet pravde, na ovoj planeti, već nekoliko tisuća godina je na krivom mjestu. Ljudska narav je takva, sebična. Preplašena. Volim izreći da političari mirišu na šampanjac i škampe, a obični ljudi na krv. Ne bih ovdje ulazio u neku preveliku filozofiju, možda tek mogu spomenuti jedan grafit koji me se dojmio. Sarajevo, opsada, na jednom bijelom zidu, crnim auto lakom, onako lagano ‘nenačitanim’ rukopisom je pisalo: ‘Jebo narod majku svoju!’ Nikad niti jedna knjiga, analiza, govor, esej… nije bolje opisao. Sve. Ni više, ni manje.
Jahve ili Alah… križarski rat ili đihad – tko baca te udice podjela i razdora i nazirete li kraja… Jasno nam je svima da nije ni na vidiku, ali jednom… Ima li tračka nade da će Lenonov ‘Imagine’ jednom od utopijske pjesme, vapaja… postati realitet svijeta?
Možda i ima. Osobno sam prevelik cinik, skeptik, da bi racionalno odgovorio. Možda bi jedan lagani reset pomogao ljudim da shvate. Nešto. Bilo što. Strah je da taj reset ne bude format C. A onda će možda opet sve krenuti od ameba. Što na kraju krajeva i nije tako loše. Svima onima koji su se već rodili. Koji nisu? Više sreće drugi put. Ovdje ionako ništa nisu propustili.
Vi gledate djela živina, ne ljudi. Kako čovjek postane živina, zvijer? Iz Vaših i sličnih svjedočanstava – kroz slike, snimke, tekstove… zapravo se granica doima tako tanka. Gledam fotografiju čovjeka s dva mrtva sina od po prilici 2–3 godine u rukama. Licemjerna bih bila kad bih tvrdila da na njegovom mjestu sama ne bi postala ono što nazivamo terorist i nad čim se zgražamo. Griješim li?
Čovjek postane zvijer, prelako. Olako. Tako je lako rasplamsati mržnju, strah, osvetu, nasilje. Na svaki, pa i najmanji gubitak, reagiramo… brutalno. Svi znaju dobijat, to je vrlo lako, ali samo rijetki znaju … izgubit. Jasno da generaliziranje u startu nema smisla. Nisu svi ljudi isti. Nisu dva jaja ista. Teško je u ljudima pobuditi dobrotu, suosjećanje, razboritost. A tko uspije, uspijeva… velik je. Klasični primjer kako ruski strojar želi odrezat glavu ukrajinskom seljaku. Izraelski student, palestinskom taksisti. Dok Putin u Sočiju, priča o višim ciljevima naroda, okružen mramorom, prepelicama i magarećim mlijekom. Balerinama. Ili Hamasovi zapovjednici koji šalju poruke iz penthouse iz… Katra.
Zorane, nakon svega što nama koji brinemo jesmo li dovoljno zaradili u sezoni, tko će nam pjevati za doček na Stradunu… imate za poručiti?
Prije par mjeseci kada sam se vratio iz Ukrajine, sreo me jedan dragi prijatelj na Stradunu, i pita: ‘Nego ‘oće li Putin bacit nuklearnu bombu?’ Rekao sam mu: ‘Pa naravno da hoće!’, na što on kaže meni: ‘Ma nek baci, samo da sezona prođe’. A tko će pjevat na Stradunu? Da se mene pita, prigodno bih predložio Rage Against The Machine! Ali može i Severina, s hitom: Generale moj ti pucaš u civila! Kako god.
Foto Privatna arhiva