Ustav nas obvezuje na brigu o starim i nemoćnim roditeljima, a istu obvezu potvrđuje i naš Obiteljski zakon. Međutim, što kad vam se roditelj teško razboli, a vi morate na posao i faktički mu tu brigu na koju ste i pravno obvezni ne možete pružiti?! Odnosno možete ako imate dosta novaca pa platite osobu koja će to činiti umjesto vas. Ili si pak možete priuštiti neplaćeni dopust, na što vas ovlašćuje Zakon o radu, ali u trajanju od maksimalno pet radnih dana.
Roditelj nije ‘uža obitelj’?!
7. ožujka je u javno savjetovanje pušten Zakon o izmjenama Zakona o zdravstvenom osiguranju koje traje mjesec dana. Dakle kroz koji dan će biti završeno, a nema naznaka da će se uvažiti primjedbe pučke pravobraniteljice i brojnih udruga te pojedinaca u kojima se ističe da se u izmijenjenom prijedlogu Zakona nastavlja diskriminacija prema starima i nemoćnima – roditeljima. Naime, predviđa se pravo na naknadu plaće, zapravo kao i do sada, za vrijeme privremene spriječenosti za rad radi njege djeteta starijeg od 18 godina, supružnika ili životnog partnera, u trajanju od najviše 20 dana po dijagnozi. Međutim, za stare i nemoćne roditelje nema takvog prava. Odnosno roditelji se po ovom zakonu ne smatraju članovima uže obitelji. Nemate zakonsku mogućnost ni stjecanja statusa njegovatelja u najtežim slučajevima bolesti roditelja. Pa kako onda, ponavljam, ako niste u financijskoj mogućnosti priuštiti si neplaćeni dopust ili platiti osobu za skrb o teško bolesnom ili ozlijeđenom ocu ili majci, ostvariti moralnu, ustavnu i zakonsku obvezu ‘brige o starim i nemoćnim roditeljima’? Veliki je ovo problem s kojim se suočavaju brojni građani, jer logično stari ljudi se razbolijevaju i potrebna im je, kako fizička tako i psihička, pomoć pri odlasku na potrebne operacije ili terapije. Mnogi tako doma stoje sami, nepokretni, nesposobni otići do wc-a, skuhati si čaja, uzeti čašu vode… Nerijetko i padnu i tako na podu, u punim pelenama, moraju čekati da im dijete odradi smjenu i dođe s posla.
A love ima…
Novi Zakon donosi nesumnjivo promjene na bolje po pitanju visine naknade za bolovanja, dakle novaca se ima! Naime, umjesto 565 eura naknada za bolovanja dulja od 42 dana će ubuduće iznositi 995 eura. Povećanje je to od čak 76 posto. Ove bi promjene trebale stupiti na snagu u lipnju. I njima se, nakon gotovo dva desetljeća, omogućuje da, kako je navela resorna ministrica Irena Hrstić, ‘kronično bolesne osobe i majke koje moraju njegovati bolesno dijete i zbog toga ne mogu raditi, ipak mogu dostojanstveno živjeti usprkos odsustvu s posla’. I za poslodavce su ove izmjene pozitivne, napominju vladajući, s obzirom da će adekvatna visina naknade za bolovanje, za pretpostaviti je, znatno smanjiti broj slučajeva kraćih prekida bolovanja zbog nemogućnosti financiranja sebe i obitelji. S tim da poslodavce ova, za njih sitna, promjena na bolje neće zadovoljiti. Jer, nedavno smo pisali o tome, ogorčeni su činjenicom da je naša zemlja pri europskom vrhu po broju dana bolovanja koji idu njima na teret. Naime, dok je europski prosjek nekih 10-15 dana, kod nas je 42 dana.
Udruga Glas poduzetnika zatražila je stoga od Vlade rasterećenje, odnosno da se broj dana bolovanja na račun poslodavaca smanji na 5. Ističu kako postojeće rješenje, osim što predstavlja golemo financijsko opterećenje, umanjuje konkurentnost gospodarstva. Naznaka za sada nema da će se ovaj zahtjev uvažiti.
Dupli trošak za državu
Dok je za tekuću godinu za dugotrajna bolovanja predviđeno 66,85 milijuna eura pretpostavlja se da će se za iduću taj iznos više nego udvostručiti. Trebao bi stoga za 2026. godinu iznositi 133,7 milijuna eura. Navedeno se odnosi i na kronično bolesne i na bolovanje zbog njege bolesnog djeteta. U ukupnom trošku bolovanja na teret HZZO-a, 21 posto ide na naknade za njegu oboljelog djeteta, 35 posto na naknade za njegu člana obitelji, 7 posto za održavanje trudnoće, 25 posto na privremenu nesposobnost za rad zbog liječenja, dok je za ‘ostale razloge’ naknada 12 posto.
Plan nadležnih je riješiti problem dugotrajnih bolovanja koje građani koriste zbog previše vremena koliko čekaju na potrebne pretrage. Plan je takve pacijente staviti na listu prioriteta, što bi u konačnici trebalo smanjiti trošak za poslodavce i državu. Ali živi bili pa vidjeli što će s tim biti u praksi!
Zaključak ostaje da oko bolovanja postoji više problema koje bi svakako trebalo adekvatno riješiti. Javno savjetovanje još nije gotovo i bilo bi zaista dobro da se primjedbe, naročito navedene u vezi s diskriminacijom građana treće životne dobi – roditelja – uvaže.