U Sponzi je prošli vikend predstavljena publikacija ‘Baština u knjizi – Iz konzervatorske i radijske bilježnice (1991. – 2021.)’ povjesničarke umjetnosti, konzervatorice i radijske urednice Maje Nodari u izdanju Društva prijatelja dubrovačke starine. Tim smo povodom s njom porazgovarali detaljnije o novoj knjizi, njenom predstavljanju i našem odnosu prema baštini.
Ova je knjiga specifična po mnogo čemu. Najprije ona je kompilacija mnoštva tekstova, potom oni su, kako sami ističete, istovremeno subjektivi i objektivni. Što bi to značilo?
Dakle, ova je opsežna knjiga svojevrsni odabir iz mog cjeloživotnog rada kao konzervatorice i urednice na Hrvatskom radiju, gdje sam trideset godina, od 1991. do 2021., uređivala i vodila emisiju ‘Baština’. Radi se o mojim autorskim tekstovima koje sam kroz sve te godine napisala i objavljivala, a mogu se promatrati unutar kroničarske, kritičke i memoarske predaje jedne povjesničarke umjetnosti. Svi su tekstovi subjektivni i objektivni u isti mah. Osobni, utoliko što bilježe godine mog života s baštinom i opažene mijene u njenom stoljetnom trajanju – objektivni u smislu darovanog nam bogatstva postojanja, dugovječnosti i slojevitosti izuzetnog dubrovačkog nasljeđa. Ujedno, pripovijedanje, a sada i pisanje o naslijeđenoj baštini nije samo zadovoljstvo i sreća baštinika, povezanost je to našega svijeta sa svijetom onih koji nisu s nama, ali i sa svijetom onih koji će tek doći. Stoga je jako važno da naslijeđeno ne uništavamo, već da o svojoj baštini skrbimo na dostojan način.
Kakav je bio osjećaj pred predstavljanje knjige?
Veliko mi je uzbuđenje bilo prvi put primiti knjigu u ruke ovih dana, prelistati je uz onaj još svježi miris tiskare. Pogledati tekstove, kojih je 55, uz dakako, brojne fotografije koje knjiga donosi. Vrlo sam zadovoljna i počašćena prosudbama o svojoj knjizi, jer su to radili istaknuti i istančani recenzenti: akademkinja Željka Čorak, dr. sc. Josip Belamarić, dr. sc. Marko Špikić, a urednik knjige je dr. sc. Danko Zelić, dok je knjigu grafički oblikovao i prijelom učinio Ljubo Gamulin. I u ovoj prigodi od srca zahvaljujem nakladniku ovog izdavački vrlo zahtjevnog izdanja, a to je zaslužno Društvo prijatelja dubrovačke starine i samo posvećeno skrbi za baštinu, baš kao i ova knjiga. Događaj je bio sam po sebi svečanost – pun uzbuđenja, ali i veselja nakon dovršenog posla. U publici su bili moji prijatelji, sugrađani, koji su me godinama poticali da ukoričim svoje pripovijedanje u knjigu. Osjećala sam njihovu dobru prisutnost i njihovo nastojanje da svoju baštinu štite. I onu materijalnu i onu nematerijalnu – jer je vrlo ugrožena, jer joj prijeti opasnost koja se ne zaustavlja!
Kako je knjiga koncipirana? Ipak je riječ o tekstovima koji su nastajali kroz čitavo desetljeće, za pretpostaviti je da nije baš bio lagan posao odlučiti se za koncept?
Doista nije bilo lako odlučiti među morem tekstova koje sam pisala iz tjedna u tjedan, reagirajući na razne pojave u prostoru. Publikacija je podijeljena na deset tematskih cjelina koje sadrže povjesnoumjetničke i kulturno povijesne esejističke tekstove, dotičući se dubrovačke materijalne i nematerijalne baštine. Knjigu otvara poglavlje ‘Parac naš jedini’, jer sveti je Vlaho moja nezaobilazna tema. Tu su, između ostalih, još poglavlja: Čuvari baštine, Sakralna geografija, Božićni pejzaž, Dubrovački spomenar, Glazbene delicije, Volim
radio – no knjiga se u prvom redu bavi promjenama i devastacijama u prostoru, a znamo da je prostor najveće hrvatsko blago. Pa, stoga njeno najopširnije, drugo poglavlje Vapaj za obranu hrvatskog prostora – bilježi o neodržavanju, nebrizi i nasilnosti prema tom prostoru, koji se troši i nepovratno gubi. Dokumentira to poglavlje stanja, ranjavanja i prekrajanja nekad kultiviranog dubrovačkog krajolika, kao i razne aspekte kulture življenja i identiteta, koji u ovim socioekonomskim mijenama nepovratno iščezavaju. Oslikava ova knjiga stanje Dubrovnika između doba nevinosti i doba surovosti, kako je zapisao jedan od recenzenata knjige.
Koja je osnovna svrha stvaranja i objavljivanja ove publikacije?
Knjiga dokumentira i upozorava sve nas, i ne samo u Dubrovniku, na već razvijeni proces poništavanja urbaniteta. Dubrovnik bi stoga iz neizmjernog duhovnog bogatstva prošlosti i ljepote urbanog življenja mogao postati mjesto bezobzirnog stjecanja i zauzeća i posljednjeg milimetra stoljećima kultiviranog prostora.
U svojoj recenziji dr. sc. Josip Belamarić istaknuo je kako ‘objašnjavajući upečatljivu prostornu harmoniju i socio-funkcionalni integritet dubrovačke povijesne gradogradnje, unatoč afektivnom odnosu prema svom Gradu, niste nikad zapali u nekritički kampanilistički zanos’. Jeste li ikada osjetili da postoji opasnost od nečeg takvog? I kako ste, što bi se reklo, preventivno djelovali da se to ne dogodi?
Takva opasnost uvijek postoji, samo joj se argumentiranim činjenicama valja trezveno znati suprotstaviti. Ja ne krijem da Dubrovnik ‘ćutim’ i u dobru i u zlu. No, tu nije riječ o asatističkoj nostalgiji, nego o želji za očuvanjem vlastite supstance, što naša baština jest. Naime, povijest Dubrovnika nije nepomućena i bogata idila, kako mnogi to krivo vide. U njegovoj povijest ne nalazimo samo mir i sklad, nego i puno razdora, sukoba, potiskivanja dobroga. Krive podatke valja raskrinkati, kao i predrasude i kriva uvjerenja. Ja ne bježim od toga, već težim za realnom, neuljepšanom slikom vlastite povijesti, jer je to borba za istinu i jer je to zadaća povijesti, zadaća moje struke. Stoga se i ova knjiga može promatrati unutar kroničarske, kritičke ali i memoarske predaje jedne povjesničarke umjetnosti.
Činjenica je da Grad mora mijenjati, ali pri tim neumitnim metamorfozama nužno je voditi računa da održi onu svoju esenciju. Svi moramo paziti da se očuva baština. Pazimo li ili smo na granici da je oskvrnemo? Neki kažu da već jesmo.
Mislim da su ovi potonji u pravu. Mislim, također da je granica prijeđena i da smo baštini već dobrano naudili. Primjera za ovakvu argumentaciju je puno, evo jednoga: Ostaje nedokučivo zašto je adaptacija kupališta u Uvali Lapad, zvana danas Lapad Beach, morala iskrčiti, usmrtiti, istrijebiti zeleni gaj u zamjenu za goli beton i zašto ugostiteljski sadržaji kupališta nisu mogli biti uklopljeni u zelenilo? Takvom navalom i pomamom kapitala za prostorom – Uvala nestaje, zapravo je već nestala u slici Lapada. Urbana degradacija i devastacija uvjetovana kolapsom prostorno – urbanističkog planiranja, odvijala se desetljećima, a prodorom carstva kapitala u novom vlasničkom, političkom i društvenom ozračju – sve brže i brže – do silovitog, mahnitog divljanja prostorom i nepovratne potrošnje tog prostora kao gole sirovine.
Na koji način nadalje trebamo promišljati Grad, baštinu, njeno očuvanje…? Na koji način i konkretno tko treba voditi računa o njenim segmentima i cjelini? Kolika je odgovornost svakog građanina ponaosob?
Držim da postoji podjednaka, sveukupna, zajednička odgovornost. I vladajućih i građana samih. Postoji odgovornost i onih koji kroje prostorne i urbanističke planove, do onih koji bi trebali i znali obuzdavati ludilo u prostoru. Postoji dakako i odgovornost onih građana, koji samo ‘ziđaju’, jer je afitavanje unosno, jer je turizam jedina privredna grana, no i u tome valja imati mjere. Znajući da je prostor naše najveće blago, u Hrvatskoj je više no ikad potrebno hitno usklađivanje zakonske osnove u pitanju zaštite krajolika, u područjima prostornog uređenja, zaštite prirode, okoliša, sveukupne kulturne baštine. Urbanizam i
prostorno planiranje bez podrške politike su potpuno nemoćni! Došlo je vrijeme da oni građani koji baštinu osjećaju svojim identitetom postanu glasniji u zaštiti svoga prostora, ne apatični i ravnodušni, jer za svoje se naslijeđe uvijek treba boriti, jer nam ne smije biti svejedno u kakvom ambijentu živimo. Ova je knjiga poticaj i glas upozorenja svim mojim sugrađanima, a sada i široj javnosti.