„Zločin na kozjem otoku“ Uga Bettija nova je premijerna predstava KMD-a koja će se na kazališnim daskama upriličiti 27. listopada.
Tim povodom ovog ponedjeljka održana je konferencija za novinare. Redatelj je Georgij Paro, scenograf Aljoša Paro, kostimografkinja Jadranka Tomić, skladatelj Đelo Jusić, a suradnik za scenski pokret Miljenko Vikić. U predstavi igraju Vedran Mlikota – Angelo, Jasna Jukić – Agata, Glorija Šoletić – Pia, Ivona Kundert – Silvia, Branimir Vidić Flika – Edoardo.
Ovaj tekst govori o odnosima triju žena iz iste obitelji, i njihovoj sudbini koja je obilježena odlaskom Enrica – muža, oca i brata u obliku muškarca koji je bio glava obitelji. Sudbina se poigrala na opustošenom mjestu poznatijem pod imenom „Kozji otok“, a usamljenost i tišina su prekinute dolaskom misterioznog muškarca koji se predstavio kao prijatelj odbjeglog Enrica.
Angelo je pastir i vrag osobno koji se upetljao i uništio tri života. Kozji otok je mjesto tužne sudbine i tragičnog kraja koji nije rješenje, već muka za vječnost. Bunar na Kozjem otoku postaje vječnom tamnicom za muškarca koji je okrenio njihove živote naopčake, a Agata je ta koja sa zločinom odlazi u vječnost i traži iskupljenje. Repriza predstave „Zločin na kozjem otoku“ Uga Bettija najavljena je za 27. listopada.
Autor jasne ili mračne motivacije likova
Rođen je u Camerinu 1982., a umro 1953. u Rimu. Bio je sudac, ali je svakako puno poznatiji kao autor koji se smatra toliko značajnim da ga se često svrstava uz sami bok Pirandellu. Ponekad ga se naziva i “talijanskim Kafkom”, ali u svome izričaju je svakako zadržao osobnost i ostao prepoznat po stilu pisanja. Pravničku karijeru nakon diplome mu je prekinuo Prvi svjetski rat. Tada započinje pisati stihove, te ih uključuje u svoju prvu zbirku poezije objavljenu 1922. godine. U funkciji suca dolazi u Rim 1930., gdje živi do smrti 1953. godine, usporedno razvijajući književnu karijeru. Bettija se jednostrano smatra kršćanskim moralistom, oslonjenim na tradicionalne vrijednosti, međutim, njegovo kazalište ni po čemu nije ilustracija nekog određenog kršćanskog usmjerenja, već nastoji ispitati tamna područja, jasne ili mračne motivacije likova. Glavni sadržaj tog dramskog pisma je ljudska slabost, odnosno čovjekova želja za sudom o vlastitim djelima.