Bura čini svoje, Grad iznova ulazi u svoj zimski san. Tek po koje čeljade i po koja mačka prođe ulicama i poljanama. Sve je mirno, tiho, zapravo – prazno. I Zelena placa, Điva Gundulića poljana, kojemu je u nedjelju, 8. prosinca bila godišnjica smrti, prazna je. Nema suncobrana, nema banaka, nema one ljetne gužve ni vike Župki, tek po koji golub čeka podne i svoj dio objeda.
Na njoj samo njih dva, Pero Pejdar s Postranja iz Župe i Mato Miš s Osojnika. Unatoč buri i zimi, njih dva su ipak došla do place čeljadi Grada ponudit nešto domaće zeleni. I svaka im čast na tom.
Obilježili smo i veliki dan našeg Grada, blagdan Sv. Nikole i Dan dubrovačkih branitelja, zahvaljujući kojima i obilježavamo ponosno ovaj dan. Zahvaljujući njima, slavimo slobodu ovog Grada, slobodu o kojoj je pjevao i Đivo Gundulić. Na žalost, malo je branitelja bilo tog dana na Stradunu. Još manje u Vijećnici, kad je general Ante Gotovina dobio Povelju. Stisnulo ih se tek nekoliko u zadnje klupe Vijećnice, uspjeli mu se javiti i stisnut ruku, slikati se s njim, sve na tren. Oni, dubrovački branitelji koji su bili u prvim redovima, na prvim crtama, kad je trebalo biti ovdje, te 1991., sada su iza, sklonjeni u zadnje klupe, u zaborav. Ovaj put, nakon svih ovih godina, na prvim crtama i u prvom planu neki su drugi, oni koji nisu ni bili ovdje u Gradu te 1991. godine. Sramota.
Zlatno doba Grada
Točno prije trideset godina Buco je u pratnji Frana Matušića, koji je tih godina zamijenio Srđana koji je pak tada otplovio put Amerike, pjevao: „…jugo se igra s galebima, Grad uspavan, nema vike u ulici Zlatarskoj, samo kiša po krovovima…“ Prva ulica s koje se sa Straduna ide na Prijeko, pored velikog kamenog zida Sponze, Zlatarska je ulica. Prije gradnje Sponze, 1521. g., po spisima iz 14. stoljeća ova ulica zvala se Ruga aurificium i u njoj su s obje strane bile zlatarske radnje. Naime, već pri planskoj gradnji ove ulice i proširenju na Prijeko, upravo u njoj je i planirano organizirati taj tada vrlo važan obrt za Republiku. Gradnjom Sponze, s jedne strane ulice radnje nestaju, ali s druge strane i dalje traju i rade. Mijenja se i ime ulice, pa se zove Strada degli oresi, jedno vrijeme i Slatarska ulica, a zbog male crkvice po sred nje, sredinom 19. stoljeća zovu je Ulica sv. Nikole. Sva ta stoljeća čeljad je zvala po svom Ulica zlatara. Rad zlatara bio je od velikog interesa i vrlo unosan obrt Republike, te kako bi se strogo kontrolirao njihov rad i učinjen posao, sve ih se smjestilo u jednu ulicu, po njihovom obrtu nazvanoj Zlatarska. Zlatarski obrt počeo je već od ranih stoljeća Republike, a najveći vrhunac bio mu je u zlatno doba Dubrovnika, u 15. i 16. stoljeću. Svoju bratovštinu pod zaštitom Svetog Marka zlatari osnivaju već 1306., što je potvrda kako su ti obrtnici bili i te kako poštivani i na cijeni. Zlato i srebro, ali i ostala vrijedna plemenita sirovina dolazila je iz rudnika i otkopa Bosne, Kosova i Srbije, dijelove kojih su Dubrovčani zakupili, pa čak u ta mjesta poslali i svoje meštre, stručne zlatare sa radnicima, koji su tamo gradili prvo svoje male kolonije, a kasnije izgradili i manja naselja, pa i neke gradiće koji i danas postoje.
Zaboravljeni grad Dubrovnik u Bosni
Znano nam je Janjevo na Kosovu, do kojeg prvi Dubrovčani dolaze već u 14. stoljeću. Uz Janjevo je još nekoliko manjih mjesta; Letnica znana po Gospinom svetištu, pa Vrnjez, Vrnavokolo, Šašari… sve mala, manje znana hrvatska sela na Kosovu. U potrazi za plemenitom rudom, posebno srebrom i zlatom Dubrovčani idu i u srednju Bosnu, Vareš i Olovo, a u okolini ova dva grada izgrađuju posve novi grad, stoljećima već zaboravljen i porušen, nazvavši ga Stari grad Dubrovnik! O ovom gradu, Dubrovniku u sred Bosne, jako malo se zna, posebno ovdje u Gradu, te je za mnoge ova priča čak i nevjerojatna! U rijetkim sačuvanim spisima piše kako je taj gradić okružen zidinama baš kao i ovaj naš Grad, smješten blizu Bobovca, u bosanskim brdima 10 – tak km sjeverno od Teslića i 10 km zapadno od Vareša, pored nekoliko rudnika, a naziva se još i Dobrovnik i Grad. Spisi navode kako su dubrovački trgovci i zlatari imali sva prava od strane tadašnjih bosanskih kraljeva, a znani putopisac i Ilirac fra Ivan Frano Jukić spominje Dubrovčane koji su ovdje topili srebrnu i željeznu rudu i podigli grad uz odobrenje Kulina bana. Dakle, negdje oko 1189. i Povelje Kulina bana! Bili su to valjda prvi dubrovački zlatari u potrazi za blagom i ovom lijepom sirovinom. Kad je kraljevski grad Bobovac pao pod tursku upravu 1463., pretpostavlja se da je tada osvojen i ovaj, bosanski Dubrovnik, koji se također dugo branio. Turci su ga zbog tog potpuno razorili, a veliki broj Dubrovčana napušta ga i bježi natrag u Republiku. U doba sultana Mehmeda II, spominje se kako je ovaj grad imao posadu sa dizdarom, tada je sagrađena u gradu i prva džamija. Zanimljivo, ovaj bosanski Dubrovnik spominje se u osmansko – ugarskim ugovorima, a u Gazi Husrev-begovoj zakladnici od 1531. godine, kao Dobrovnik. Okolna naselja zvala su se i dalje Dubrovnik. Grad se prazni, rudnici zatvaraju, vojna posada bila je tu do 1655. godine, a nekoliko godina kasnije premještena je negdje drugo. U pismu sarajevskog kadije od 12. prosinca 1709. predlaže se premještaj jednog službenika iz džamije u bosanskom Dubrovniku u Carevu džamiju u Sarajevu, jer je grad napušten, džamija ruševna i nema potrebe za njezinom popravkom. Toliko o tom bosanskom Dubrovniku, kako i danas u Bosni zovu taj kraj, o kojem se ovdje, doma, tako malo zna.
Zlatarska bez zlatara
Toliko o problemima koje su dubrovački zlatari imali u svojim kolonijama i rudnicima. Ipak, sva ta stoljeća sirovina je iz svih tih rudnika dolazila do Dubrovnika, točnije do Zlatarske ulice, tu su je znani zlatari pretvarali u istinska umjetnička djela, koja su dalje prodavali širom tada poznatog svijeta. Zlatare je Republika štitila od bilo kakve strane konkurencije, ali su i oni imali obavezu na svaki svoj izrađen komad srebra ili zlata ugravirati svoje inicijale, ali i žig s glavom Svetog Vlaha. Ako obrtnik to nije učinio, odlukom Malog vijeća iz 1451. kazna je bila strašna – kidanje desne ruke i zatvaranje radnje. U 15. stoljeću zabilježeno je kako je preko jedne petine srebra tadašnje Evrope i Mediterana izvezeno preko Dubrovnika. Dio tog ostajao je i doma, kupljen od vlastele ili crkvenih vlasti, kao što je prelijepi kip Svetog Vlaha iz 15. stoljeća kojeg možemo vidjet na oltaru crkve našeg parca. Radove dubrovačkih zlatara, kaleže, križeve, te još puno tog možemo vidjeti i u riznici Katedrale, u samostanima i ostalim dubrovačkim crkvama, gdje su sačuvani. Nažalost, puno tog je nestalo, uništeno, pa i pokradeno, posebno za vrijeme trešnje 1667. godine. Tada, tih strašnih dana nakon potresa, turski su vojnici pristigli na Srđ, te čekajući naredbu za napad i ulazak u Grad, noću silazili i pljačkali sve do čega su stigli. Najbliža im je bila Zlatarska, koja je u svojim radnjama skrivala veliko blago za te pljačkaše. Ipak, dugo godina iza trešnje Dubrovnik su iznova svojim tradicionalnim obrtom obilježavali zlatari, ali već dugo nema zlatara u Zlatarskoj, ulici koja i dalje nosi ime po njima i koju čeljad unatoč svemu i dalje zove Ulicom zlatara.