Ono što mi se sada čini da znam jest da ništa ne znam niti o vlastitim sposobnostima, niti o tome što bi značilo da je sve drugačije nego jest.
Mnogi radi svoje slaboće/ Kada štogod ne postigne/ Na zlo vrijeme i teškoće/ U zlovolji viku digne. Ezop
Između dvIje kIše nošene jugom, a prije ovih nekoliko dana kad je pao snijeg na otoku i zima posljednjim smrtnim ugrizom pokušala zaustaviti proljeće, jedno kasno sunčano poslijepodne, bez vjetra, ali hladno, krenuo sam u šetnju ‘put vale’. Strmi je to put kojim se lako spuštati, ali nije nimalo njime se vraćati. No kako je taj dio otoka u to doba dana okrenut suncu, konkretnije njegovom zalasku, a pogled ti je cijelo vrijeme prema horizontu, njega sam tog dana odabrao za šetnju. Odmah čim izađoh iz sela sretnem s iste strane ceste čovjeka koji se u njega vraćao, radosnog držanja i pripadajućeg lica, kao pustinjak samo sa zavežljajem, skoro da bih rekao da ga je nosio na štapu. Pozdravi me i kaže: ‘Pametno činite mladiću, idete prema suncu!’. Nešto nerazumljivo promrmljam, tipa ‘Da…da!’, zapravo prenut iz misli i ne očekivavši nikakav ozbiljniji kontakt osim pozdrava, i samo mu odzdravim s ‘Hvaljen Isus i Marija!’ nakon čega on nema repliku i nastavljamo svako svojim putem. Ne znam o kome se radi. Stranac. Neki radnik mislim, najamnik, vjerojatno na polju kilometar od sela od kuda se vraćao kući nakon posla. Već mi se jednom obratio pred kućom, kad sam kišnog dana unosio kantu namočenih drva i kad je skoro utješno prokomentirao: ‘Da, mokra su, ali sporije će gorjeti!’. Tad me isto tako ostavio bez teksta jer bez obzira na njegovu pojavu, potrošenog čovjeka neodređenih godina, čiji sjaj lica okruženog aureolom svijetle kose i šlampavi hod možda nisu posljedica alkohola već životne vedrine, način na koji izgovara te kratke rečenice traže da o njima razmisliš. Pozdravi on kad prođe pokraj mojeg doma, na kraju sela, i susjedovog psa koji se zaleti na njega i da je ovaj život život bajke bio bi on lik nekog tko nosi tajnu u svojem zavežljaju. Tog poslijepodneva, okrenutog suncu, nastavio sam šetnju s mišlju kako me taj pustinjak naslovio ‘mladićem’, što već jako dugo nisam. Tako mi se u istom tjednu u dva navrat dogodilo da su me različiti mještani imenovali s ‘velečasni’, što je isto toliko neprikladno, ali možda i nije. Moja duša je stvarno mlada, pobožna vjerojatno, ali tog poslijepodneva tijelo se nikako nije dalo pokrenuti. Zapravo već dulje vrijeme ne uspijevam mobilizirati u sebi volju da krenem s nekakvim konstruktivnim gibanjem, pa od onog čovjeka koji je prije godinu i pol na ovom istom mjestu pisao o planovima za rušenje osobnih trkačkih rekorda (kojeg nisam naravno srušio), postao sam netko tko se teško prisili da učini nekoliko koraka. Niti tog dana ne bih ih učinio da se nije pojavilo sunce.
Krivim vrijeme. Jugo, pogotovo s kišom, otpuhuje i ispere svaku optimističnu perspektivu. Razmišljam na toj istoj šetnji o svim pokušajima i odustajanjima u životu (i prije pokušaja; ovih potonjih je bilo više), i ne mogu se ne naći u basni o lisici i kiselom grožđu. Ona mi je često, i prečesto možda na pameti. To je ona o gladnoj lisici koja želi grožđe koje raste nedostupno njezinoj tjelesnoj građi, jednostavno je previsoko da ga dosegne. Može ona pojmiti svoje limite, odnosno svjesna je da bi uz izvjesne preinake (krila, krakovi da skoči ili ruke da ga stresu) mogla do slasnog zalogaja doći, no njih nema pa se obraća grožđu da joj je svejedno jer ona ga ionako ne želi; jer želi samo zrelo, slatko grožđe, a ono je kiselo Lisica je mudra, prepredena, barem takve ljudske karakteristike utjelovljuje, i za razliku od nas ljudi, koje stalno uvjeravaju da im je sve moguće i sve poželjno, svjesna je svojih nedostataka da bi postigla eventualni željeni cilj. Ne znam zašto je ta lisica, do ovog trenutaka kad sam ponovno pročitao tu basnu i krenuo o njoj pisati, bila meni otjelovljenje gubitnika, koji zbog svoje tromosti duha, izostanka inicijative i čvrste volje ne postiže željene rezultate, pa kako god bio banalan cilj (zadovoljiti glad i žudnju za slatkim grožđem). Ona ne samo da je mudra zbog toga što je svjesna svojih limita, mudra je još stoga što postoji šansa da cilj kojem stremi nije vrijedan truda. Barem pedeset posto da je ono što vidiš i poželiš u svojoj biti različito od onoga što ti zaista treba, ako se radi o dihotomnom svojstvo (dobro naprema loše). To je mjesto na koje Ezop poentira s epilogom koji je naveden u uvodu i što je mjesto njegove kritike takvog pristupa. Samo što ja tu ne vidim nikakav problem, ako znaš svoje limite stremiti tom cilju nema nikakvog smisla, no slažem se da ga ne treba umanjivati ako je on nekom drugom lako dostižan, sam po sebi razumljiv. Umanjenje vrijednosti eventualnog cilja jest moj stalni suradnik. Čak i one koji nisu bili nedostižni proglasio sam ih ‘kiselim’ i prije nego sam učinio išta da bi se tom cilju imalo približio. Postao sam toga u toj šetnji usponom na povratku svjestan. Da sam u strahu od neuspjeha, odnosno činjenice da bi stvari mogle ispasti drugačijeg od planiranog, žrtvovao iskustvo koje promašen postupak nosi sa sobom. Sve pod krinkom mudrosti (ono iz poslovice da pametni ljudi uče iz tuđih grešaka), i navodnog poznavanja vlastitih limita. Ono što mi se sada čini da znam jest da ništa ne znam niti o vlastitim sposobnostima, niti o tome što bi značilo da je sve drugačije nego jest. No znam još nešto iz ovog iskustva otoka, a proizašlo iz svega izrečenog, a to da prepoznajem lisicu u sebi kad čujem glas koji govori da je sve to propušteno i nepovratno izgubljeno.