Dubrovačka Republika koristila se složenim mehanizmom i nizom mjera borbe protiv pošasti Crne smrti. Prva pandemija zabilježena je na području tadašnje dubrovačke komune još u 6. stoljeću za vladavine bizantskog cara Justinijana, potom 1347. godine, tijekom 15. i 16. stoljeća, nakon čega ova bolest unatoč neposrednoj blizini zaobilazi naš grad.
Dr. sc. Rina Kralj Brassard predavanjem na temu ‘Život u vrijeme kuge’ održanom u Kneževom dvoru objasnila je tijek kretanja bolesti i postupke sprječavanja njenog širenja u Republici uzevši za primjer godinu 1691. kada od posljedice bubonske kuge umire jedan sjemeništarac.
Nakon smrti mladića 9. siječnja formira se odred za borbu protiv kuge kojeg sačinjava 108 ljudi; petero vlastele tzv. kacamorti, 10 Antunina, 18 Lazarina, 20 pučana, 20 brijača i jedan liječnik – Židov Abraham Abuof koji je djelovao na području Ploča. Grad je podijeljen na šest četvrti. Kacamorti su inscenirali društvene mreže – s kim je nesretnik bio u doticaju, na snagu su stupile mjere o ograničenom kretanju i kontaktu s ljudima, gdje je postojala sumnja o zarazi određen je kućni pritvor, a zaraženi su poslani u lazaret na raskuživanje na 40 ili 80 dan.
– Kacamorti su redom bila vlastela, iskusni ljudi, koji su ranije ili će po završetku epidemije biti imenovani knezovima – objašnjava Kralj Brassard. Kao sanitarni djelatnici imali su pravo i određivati kazne ako je netko od stanovnika Grada prekršio navedene mjere. Tri trzaja koloturom bila je najoštrija. Prekršitelj ako je bio vlastelin bio je dužan državi platiti 50 dukata i odslužiti godinu dana zatvora, a pučanin mjesec dana. Naravno, postajala je i zlouporaba vlasti.
– U svrhu sprječavanja širenja bolesti nakon što su popunjeni kapaciteti Lazareta građeni su stranjevi, tabori na Pilama, Pločama i Peskariji. Zaraženi su neko vrijeme boravili i na Lokrumu – u lazaretu i benediktinskom samostanu. Do otoka prevozili su ih barkom i to vukući je za sobom – priča.
Obrana od kuge bila je financijski iscrpljujuća. Država se od gradnje lazareta, brinula i o prehrani, odijevanju, ogrjevu do troškova pokopa. – Godine 1591. na nju je potrošeno 10 tisuća dukata koji ipak nisu sačinjavali ni 10 posto državnih prihoda. Međutim, gubitci su bili puno veći. Dubrovnik je dobio biljeg kužne luke što je paralizirajuće djelovalo na trgovinu – govori Rina Kralj Brassard.
Kao duhovnu mjeru borbe protiv kuge država je odredila služenje svakodnevnih misa, među ostalim, u crkvi sv. Roka, zaštitnika od kuge, a na dan smrti nesretnog sjemeništarca upriličeno je misno slavlje, klanjanje pred Presvetim te procesija. Zbog kuge, ipak nisu svi bili na gubitku – grobarima tzv. skacamortima dnevnica je s četiri groša narasla na 20, a liječnik Abraham Abouf unutar 184 dana zaradio je pravo malo bogatstvo – 552 dukata.
– Svjesni kako svaka bolest ima svoj ciklus, nadležni su već u siječnju počeli planirati proslavu prestanka djelovanja protukužnih mjera. Tako su 10., 11. i 12. lipnja uslijedila misna slavlja, 40-o satno klanjanje pred Presvetim i veličanstvena procesija koja se kretala od crkve sv. Roka do one Parca, a u kojoj su nošene moći sv. Vlaha, tek pristigli relikvijar sv. Filippa Benuzzija, slika Gospe od Porata, pjevale su se pokorničke pjesme, svećenici su koračali bosonogi, a za njima članovi bratovština s trnovitim vjenčićima oko glave – ispričala je.
Od pandemije kuge 1691. umrlo je 18 stanovnika grada i 70 korisnika lazareta. Dubrovačka diplomacija pažljivo je birala riječi tvrdeći svojim trgovačkim kontaktima za čitavog razdoblja izolacije kako je grad ‘gotovo’ bez zaraze i u zdravom stanju.
Nakon 17. stoljeća poradi izvrsno razrađenog mehanizma kojeg su doduše posjedovali Kotorani, Splićani, Zadrani i Mlečani, kuga, unatoč neposrednoj blizini BiH gdje je ona bila svakodnevna pojava, Dubrovnik redovito zaobilazi. – Strah od kuge, međutim, ostao je u svijesti naroda, pa ne čudi kada se za proslava glavnih svetkovina u procesiji mogu čuti stihovi – ‘sačuvaj nas Bože kuge, gladi i rata!’ – zaključila je predavanje Rina Kralj Brassard.
ID