‘Učiteljica koja to nije’, virtualni asistent, spisateljica… Sve su to titule koje nosi Iris Gadžić, Dubrovkinja koja je nedavno izdala svoju prvu zbirku zanimljiva naziva ‘Pedeset i dva’. Ova mlada spisateljica vjeruje da dobar život počiva na kreativnosti i slobodi te se trudi da svaki dan ide u tom smjeru. Kako je došlo do ideje za zbirku, zašto se ona zove ‘Pedeset i dva’ te što možemo očekivati od Gadžić u budućnosti, otkrila nam je za DuList.
Možete li nam reći nešto više o sebi? Čime se bavite kada ne pišete?
Pitanje ‘nešto o sebi’ najteže mi pada jer ne znam otkud početi. Htjela sam napisati da imam dvadeset devet godina, ali odgovaram na ovo pitanje par sati prije tridesetog rođendana, pa nazovimo stvari pravim imenom.
Po struci sam učiteljica razredne nastave, ali za sebe često kažem da sam ‘učiteljica koja to nije’, budući da sam odabrala ne raditi u školi. No, ne žalim zbog izbora fakulteta, vjerujem da sam stekla puno znanja koja mi koriste u svakodnevnom životu, kao i prijateljstva za cijeli život. Radim kao virtualni asistent, što znači da pomažem tvrtkama i pojedincima s poslovima poput marketinga, korisničke podrške i, naravno pisanja. Vjerujem da dobar život počiva na kreativnosti i slobodi, i trudim se da svaki dan ide u tom smjeru.
Kada i kako je počela Vaša ljubav prema pisanju?
Moja opsesija književnim svijetom počinje jako rano, sve zahvaljujući mom, sada pokojnom, djedu. Jedno od mojih prvih sjećanja je kako zamišljen i potpuno usredotočen lupa po tipkama pisaće mašine. Taj me zvuk intrigirao, a mašina bi se poslije ‘spremila’ na sigurno i tako je ostala najveća tajna mog djetinjstva, a danas najdraža uspomena. Njegovo je pisanje ostalo tek u obliku memoara koje je pisao za sebe, ali eto krv nije voda. Djed je imao i police pune knjiga pa sam tako prije prvog razreda upoznala Krležu, Cesarića, Tadijanovića… Sve je to uzročno posljedično.
Sljedeći je ‘krivac’ moja učiteljica Željka, koja je moju ljubav prema pisanju uvijek podržavala i usmjeravala u, rekla bih, pravom smjeru. To se nastavilo i kasnije na satovima hrvatskog jezika, sve do nekih ozbiljnijih tekstova. Žalosti me vidjeti kako se društvo ponekad odnosi prema učiteljima i učiteljicama, a vidite kakav utjecaj mogu imati na nečiji put.
Kroz razgovor ste nam rekli da uglavnom pišete za svoju dušu. Na Vašem Facebook profilu može se naći puno pisanih objava koje su uvijek prigodne ovisno o aktualnim događajima, obljetnicama, ali i Vašim osobnim trenucima. Što Vas najviše inspirira za pisanje takvih tekstova?
Inspiracija kod mene dolazi spontano, nekad vezano za neki važan događaj, a nekad je to naizgled obična rečenica, od koje se u mojoj glavi složi čitava priča. Moj je najveći pokretač ljubav – ne samo ona romantična, već i ljubav prema životu, ljudima, jeziku, stvaranju. Ljubav čini da su mali, naizgled nevažni trenutci zapravo veliki. Pišem kad osjetim da nešto u meni želi van i uvijek pišem iskreno. Jako puno pišem i ‘za svoju dušu’ u obliku dnevnika, uspomena, sitnica iz svakodnevice. Kao što me pokrene ljubav, tako me zapali i nepravda, a pisanje mi je najdraži ispušni ventil. Kad ne pišem, ja propadam.
Reakcije čitatelja su uglavnom pozitivne, a ja iskreno cijenim svaku minutu koja je izdvojena na moje riječi. Lijepo je znati da ste vlastitim riječima nekoga nasmijali, utješili ili natjerali na razmišljanje. Bilo je perioda kad duže vrijeme ne bih objavljivala, ali sa svakim novim tekstom, moja se publika vrati. Kad sam objavila svoju zbirku na društvenim mrežama, javila mi se djevojka koju nikad prije nisam upoznala s namjerom da kupi moju zbirku, i napisala mi je ‘čitala bih i recepte za lijekove kad bih znala da si ih ti pisala’. Kakav kompliment!
Kako je iskustvo dijeljenja svojih tekstova online pomoglo u razvoju samopouzdanja kao autorice?
Kad sam počela dijeliti svoje tekstove online, bilo je to uzbudljivo, ali i zastrašujuće iskustvo. Pisati za sebe je jedno, ali podijeliti svoja razmišljanja s drugima, osjećala sam se kao da pokazujem donje rublje čitavom svijetu. Nisam naišla na puno negativnih komentara, bilo je nekih u stilu „što ti filozofiraš“, ali brzo sam uvidjela da to dolazi od pojedinaca koji nikad ne pokušavaju nešto stvoriti, već samo miruju kao gljive i komentiraju druge. Da bi čovjek podijelio tako ranjiv dio sebe potrebno je jako puno hrabrosti i danas se divim i pozdravljam svakoga tko odluči stvarati i dijeliti to s drugima.
Zahvaljujući mojoj pozitivnoj publici, s vremenom sam stekla više hrabrosti. Danas ne pišem da se svidim, nego da iskreno izrazim svoje misli. Oni koji se u mojim riječima prepoznaju nagrada su i potvrda da pisanje ima svoju svrhu.
Nedavno je izašla Vaša zbirka pod nazivom ‘Pedeset i dva’. U kratkom predstavljanju knjige piše da se radi o ’52 kratka poetsko-prozna zapisa, simbolično raspoređena po jedan za svaku sedmicu u godini’. Kako ste došli na tu ideju i o čemu pišete u tekstovima?
Kako smo prijateljice i ja ove godine ‘uhvatile’ tridesetu, krenule su razne šale i anegdote o ‘godinama koje su nas sustigle’, što me potaknulo na razmišljanje o starenju. U isto vrijeme, s nekih su me osmrtnica gledala imena ljudi mojih godina, koji su dijelili sa mnom školsku klupu i ranu mladost. Taj me susret sa stvarnošću duboko potresao. Otud i tekstovi o smrti nekoga ‘tvoga godišta’ ili ‘godišta tvoje matere’. Shvatila sam onda da je starenje zapravo luksuz, privilegija je dobiti sijede u kosi, bore na licu, provoditi vrijeme s dragim ljudima, dočekati duboku starost i proživjeti dug život.
Zbirka ‘Pedeset i dva’ moja je oda vremenu koje prolazi, omaž svim trenucima koji su nas oblikovali i sjećanjima koja nas prate. Uz prolaznost vremena, moje su teme i neizbježnost smrti, ali i ljubav koja nas drži i daje smisao kroz sve te promjene. Naglasak stavljam na osjećaj zahvalnosti za svaki novi dan. Znam da zvuči kao klišej, ali kad vam kažem ‘vidimo se sutra’, to uzimamo kao nešto što se podrazumijeva, što nam je obećano. Rekla bih da često uzimamo život zdravo za gotovo, a to nikako ne bismo smjeli.
Odlučili ste se za samostalno izdavanje. Zašto ste donijeli tu odluku i kako je izgledao proces samostalnog izdavanja zbirke? Bi li ponovno išli istim putem ili bi sljedeći put potražila izdavača?
Zbirka u mom računalu postoji već neko vrijeme, ali kad sam je poslala nekim izdavačima, povratno nisam dobila ni odbijenicu. Izostanak bilo kakvog odgovora natjerao me da promislim o drugim opcijama jer sam zaista željela da zbirka ugleda svjetlo dana. Tako sam naišla na Redak.
Proces je bio jednostavan, zahvaljujući stručnosti i profesionalnosti osoblja. Zbirka je prošla lekturu, zatim je slijedio prijelom teksta i dizajn naslovnice nakon čega sam dobila probni primjerak. Kad sam odobrila probni primjerak, krenuli smo u tisak manjeg broja primjeraka. Prednost ove tiskare jest digitalni tisak po narudžbi pa nisam morala naručiti veći broj primjeraka (i time ‘trošiti’ velike količine papira), već kad kupac naruči knjigu, ona tad kreće u tisak i ciljano dolazi na svijet. To vrijedi čak i za jedan jedini primjerak.
Iskoristit ću ovu priliku i da zahvalim svima koji su sudjelovali u procesu stvaranja, ali i onima koji su moja bezuvjetna podrška. Kroz život možeš samostalno, ali ne možeš sam.
Budući da nisam radila s nekim izdavačem, ne znam iz prve ruke koje su prednosti i nedostatci, tako da bih se sigurno ponovno odlučila na ovu opciju.
Imate li planove za nove projekte, možda još jednu zbirku ili nešto drugačije?
Kreativnost nikad ne spava, kotačići se uvijek vrte. Želja mi je za početak osmisliti platformu na kojoj ću nastaviti objavljivati. Facebook mnogim korisnicima više nije zanimljiv, Instagram za početak ograničava broj znakova u objavi i ne vidim ga kao platformu za takvu vrstu izražavanja… Vjerujem da će to biti web stranica – kao neki oblik bloga. Perfekcionist sam, mora mi se posložiti jako puno stvari da bih u potpunosti bila zadovoljna produktom.
Razmišljate li o prelasku u druge forme pisanja: prozu, poeziju, roman?
Osjećam da je došlo vrijeme da pustim ovaj oblik proznih tekstova jer više ne rezoniraju sa mnom kao prije. Recimo da sad više razmišljam u nastavcima. Pišem roman, ali ne mogu i ne želim obećati kad će proces biti gotov. Često napisani tekst pustim da ‘odleži’ pa ga nakon nekog vremena analiziram, provjerim sviđa li mi se i dalje, treba li doradu… Uživam u procesu stvaranja, u svakom slučaju.
Kako vidite svoj autorski put u budućnosti?
Ne očekujem ništa, a radujem se svemu što slijedi. Ne namećem sebi visoka očekivanja niti nerealne planove jer znam da bi to pokvarilo radost stvaranja nečeg novog. Kad gledam naprijed, vidim neprestano istraživanje i učenje, a to će sigurno donijeti neka nova vrata i nove prilike. Jedno je sigurno – neću prestati stvarati.
Foto: Privatna arhiva