Sigurna sam da ne postoji Dubrovčanin koji se našao u nekom drugom hrvatskom ili stranom gradu i nije upao u temu: „kako ste vi skupi!“ ili još bolje „zašto ste vi tako skupi?“ Živo me zanima kako se ostali snalaze u takvim razgovorima i koliko im dobro ide za rukom susprezati valove ironije i sarkazma. Osobno mogu reći da protiv njih izgubim svaku utakmicu, a što sam starija, to imam manje volje pobjeđivati u istima.
Jedna posebna prednost studiranja u Mostaru je mogućnost upoznavanja ljudi iz svih dijelova Lijepe Naše, ali i iz susjednih zemalja. To je grad koji doista okuplja jedno veliko šarenilo podrijetala, naglasaka i običaja. Još ljepše je kad s istim tim ljudima ostvariš dublji odnos pa ti jednog dana čuvaju mjesto u amfiteatru, a već idućeg putuješ u njihov rodni grad kako bi prisustvovao vjenčanju osobe s kojom si nekada jedva čekao studentske srijede i lovio popuste s iksicom. Više nisi ni učenik ni student i ne pridaješ toliku važnost s kim sjediš za stolom, pogotovo kad znaš da će ti na svadbi svakako svi biti nepoznati. Još ti, ako si poput mene, bude zanimljivo upoznati nove ljude iz gradova u kojima ili nisi bio ili nemaš uvid u njihove tradicije i načine života. U slučaju u kojem ovdje govorim bilo nas je desetero iz pet ili šest gradova, a dvije osobe su živjele i radile u zapadnoeuropskim zemljama.
Kako to obično i biva, između reda plesa i čekanja na novi slijed jela, otvaraju se razne „sitne“ teme, a hvala Bogu pa je nama iz ovih krajeva naglasak kao osobna iskaznica nakon koje ne trebaš isticati odakle dolaziš. Pogađate koja je druga tema koju ta osobna iskaznica izaziva? Naravno, cijene!
Osoba koja je započela temu i prouzrokovala domino efekt u rodni grad je došla na godišnji odmor kojeg je par dana nakon svadbe trebala nastaviti u Dubrovniku. Odmah je istaknula cijenu apartmana i navela sve na što su je drugi pripremili kako bi znala što čeka njezin novčanik kad pređe naš dragi dubrovački most. Taman kad sam joj poželjela dati neke smjernice kako bi joj trošak ostao u što prihvatljivijim okvirima, žaljenje na cijene odjednom je preraslo u nešto nalik prigovaranju. Sa „zašto ste vi“ započinjala je svaka ili svaka druga rečenica, a meni se u glavi vrtjelo pitanje je li ova osoba doista misli da na brzom biranju imam gradonačelnika ili nekoga od ministara koji bi mi možda malo pripomogli pri oblikovanju odgovora.
Kako se ti brojevi ne nalaze u mom mobitelu, što će čovjek nego osloniti se sam na sebe. Pristojno sam upitala je li ona od tristo šezdeset pet dana u godini svojom voljom njih pet provodi u Dubrovniku, na što mi je sa stavom „što me to pitaš“ odgovorila potvrdno. Moje drugo pitanje, zapravo više izjava je išla u smjeru činjenice da sam, znači, ipak ja ta koja tristo šezdeset dana živi po tim cijenama, a ovih pet provodi van svog grada. Zanimljivo okrenutih karata ušla sam u ulogu „žrtve“ koja ostalim okupljenim za stolom prigovara zašto oni tristo šezdeset dana žive po prihvatljivijim cijenama nego ja i kako to ni najmanje, kako djeca kažu, nije fer. Pogledi su postajali skeptičniji, a odgovori na moje žaljenje sve rjeđi. Povremeno bih ubacila i koju pritužbu na one zloglasne dubrovačke gužve i valove ljudi koji su pet od tristo šezdeset pet dana odlučili provesti baš tu, u gradu u kojem moram nastaviti živjeti i tijekom tih njihovih nekoliko dana godišnjeg odmora, probavljajući stvari zbog kojih netko drugi diže buku, a ja bih eto, trebala slegnuti ramenima.
Lijep je život od turizma, ne možemo reći da nije, ali još bi ljepše bilo da se povremeno mali čovjek ne nalazi u ulozi loptice s biljarskog stola koja ne kroji pravila, već puno češće samo po njima živi. Ovo svakako može biti recept i za svaki drugi razgovor koji želite završiti izazivajući reakciju šoka kod sugovornika, ali i jedna zanimljiva dubrovačka defenziva za nama svima obožavanu temu, jer Bože moj, uvijek uživamo u životu s razglednice ovoga komadića raja na zemlji koja redovno okruži cijeli svijet, zar ne?