Što odgovoriti kad te student četvrte godine medicine pita nije li bolest zapravo posljedica neživljenja po duhovnim pravilima već onima koje od nas traži ‘civilizirani’ svijet te nisu li oni koji preispituju pojavu bolesti na taj način možda bolji liječnici nego oni koji su stvorili karijeru u službenoj medicini, znanstvenoj, temeljenoj na dokazima?
U isto je vrijeme ministar zdravlja nespretno rekao da: ‘…prema njegovom osobnom iskustvu nekad jedan svećenik u bolnici vrijedi više od 20 doktora!’, što je proizvelo, i u sljedećim danima će izazvati u komentarima takvu količinu zla da bi 20 specijaliziranih svećenika egzorcista imalo što činiti. Fascinantno mi je kako se sve može izvući iz konteksta, eliminirati prilošku oznaku vremena i postati političko pitanje! Meni je, za razliku od većine komentatora, potpuno jasno što je on želio reći, i da je to što je rekao istina ovim ću vam tekstom pokušati približiti, odnosno tu istinitost pokazati s moje strane gledanja na stvar.
Da bi vas još dublje uvukao u svoj misaoni slijed, moram uključiti i jedan telefonski poziv, koji se ponovno sasvim ‘slučajno’ dogodio nekako sinkronizirano. Nakon podosta vremena što se nismo čuli, ali sam bio izvještavan o njezinoj sudbini, nazvala me srednjoškolska kolegica koja ima ‘novo srce’, transplantirano, nakon što je tri mjeseca bila na onom umjetnom. Željela bi ići na ljetovanje, a da mjesto na kojem ima i svojeg kardiologa ne može biti bolja preporuka. Prije tih nekoliko godina, još kad je bolest bila u početnoj fazi, bio sam uključen u njezino liječenje, no kako je njezina druga adresa u Ljubljani tamo je učinjena i transplantacija prije nekoliko mjeseci.
Ona je avanturistički duh, radila je većinu svojeg života na brodovima gdje je od konobara početnika došla do voditelj bara. Upoznala je na tim svojim životnim putovanjima, a preko nje sam upoznao i ja, doktora Ivana Radana, Hrvata porijeklom, vrhunskog studenta, volontera u Africi kao ‘liječnika bez granica’ i čovjeka pred kojim je bila blistava karijera u jedinici intenzivnog liječenja u KBC Ljubljana da nije bilo incidenta. Zbog njega je samovoljno predao licencu i sada čeka suđenje. Slučaj je to u kojem su ga mediji prozivali ‘Doktor smrt’, optužujući ga za samovoljnu eutanaziju terminalnih bolesnika, a on je zapravo samo želio upozoriti da postoje nepravilnosti u brizi za umiruće pacijente. Kafkijanski zaplet, i suđenje koje će slijediti neće bojim se donijeti puno svjetla, jer ovdje se radi o slučaju kada dvije strane istu stvar vide različito. Kako se radi još o ‘živom’ procesu ne želim više o tome pisati, no jednom hoću zasigurno.
Hajdemo razjasniti stvari, cijeli svijet počiva na sustavu vjerovanja, neka su provjerljiva, a neka pak nisu. Neki vjeruju da će im Venera u 12. kući donijeti ljubav, neki da je Elvis živ, neki da su obitelji Rothschild zapravo gmazovski iluminati koja vladaju svijetom, neki da cijepljenje djece izaziva autizam i da antibiotici liječe virusnu prehladu, neki da u prirodi postoji biljka za svaku bolest, neki da ti priroda nije potrebna već da je izlječenje dovoljno da te Braco pogleda (i ti isti da je Biblija bajka), a velika većina, barem ovdje kod nas, da doktori spašavaju živote. Čak i znanost, koja je reproducibilna i plauzibilna, počiva na nekim načelima koja su ipak samo dogovorena, aksiomi zapravo (poput statističke vrijednosti). Ako doktori, mislim konvencionalne medicine, spašavaju živote i ako je brza intervencija uvjet preživljavanja (rečenica: ‘za tri mjeseca dok dočekam termin pregleda mogu i umrijeti!’), onda bi po nekoj logici zajednice bez liječnika trebale izumrijeti što nije istina (pisao sam već o Amišima). Nažalost i većina doktora, pogotovo onih što se bave invazivnijom medicinom, sklona je misliti da je upravo ta intervencija, njihova intervencija, dovela do preživljavanja.
Zato i toliko mrcvarenja, naročito pred kraj ljudskog života, kad se u Jedinicama intenzivnog liječenja raspadaju tijela, koja više niti nisu bića, na respiratorima i svim mogućim umjetnim organskim podrškama, a sve u vjerovanju da Mi spašavamo život. Kad upozoriš na to, možda i radikalno, fingirano kao što je učinio doktor Radan, postaješ nehuman. S druge strane, ako te obuzme taj osjećaj, čemu dobrano pridonosi medicinsko obrazovanje koje izuzetno malo počiva na filozofskim premisama, te mu u tome svojstveno pomaže gore opisano ukorijenjeno vjerovanje, ne možeš ništa drugo nego postati bogo-doktor. Pa samo bogovi mogu čovjeku dati novo srce! A ako možeš dati život, možeš i smrt. Srećom stvarni doktorski posao i istina o njemu ne događa se na tim krajnostima života i smrti, već u sredini koja tek nešto malo modificira stvarnost.
U konačnici, da Ja nisam to učinio, zaustavio ti krvarenje, dao antibiotik kad je trebalo ili presadio ti srce, moj bi šef odjela delegirao nekog drugog, dakle ne spašavam Ja život već sustav koji je tome ustrojen. Iz čega slijedi bolni zaključak da zapravo sustav spašava život, što je tako prizemno da ubija svu čaroliju života. Slijedite me? Ako je to istina, onda 20 doktora jest zapravo mali Olimp. Pa tko će takvu hijerarhiju približiti čovjeku nego posrednik bogova i čovjeka, svećenik?! Uz svakog takvog svećenika ja bih i vestalku zaposlio. Sve je to meni čudno, sami deklarirani kršćani, a svega se boje, i svećenika koji daje utjehu kad nikakva kemoterapija više ne pomaže. Ne, oni se kunu u znanost! A onda djecu ne bi cijepili ili kupuju Bachove kapljice (one homepatske, ne miješati mojeg najdražeg kompozitora koji više djeluje).
Ministar je rekao ‘nekad’. Ja mislim čak da je to češće nego on misli. Možete slobodno i mene kritizirati. Život je više od statistike i uvijek veže uz sebe neko vjerovanje, a da ne govorim da su i definicije zdravlja i bolesti problematične. Ovo je moj odgovor studentu medicine: ‘Mislim da ćeš biti dobar doktor čim si postavljaš takva pitanja. Meni je više vremena trebalo nego tebi da si ih počnem postavljati i tražiti na njih odgovore, a s vremenom će mi se valjda i neka istina pokazati!’.
Dr. Siniša Car