Mislim da vam je jasno kako ovdje na otoku, barem ja, nemam puno događaja za ispričati. Mislim na događaje u vanjskom, materijalnom i okolišnom svijetu.
Dogodi se pokoja mala ljudska drama koja će možda jednom doći na red da bude ispričana, a ostalo su sve događaji u mojoj glavi.
Piše: dr. Siniša Car
Kao pravi putopisac ne mičem se iz vlastite fotelje (Xavier de Maistre). No kao nagrada za strpljivost dolaze mi drugim kanalima izuzetni ljudi u život. I pošalju misli poput dolje citirane, koju uz dozvolu autora objavljujem: ‘Kada slikar uči tonsku skalu, onda s jedne njene strane stoji posve svijetli ton, a s druge posve tamni. Uvijek sam govorio učenicima da u figurativnom slikarstvu nastojimo koristiti sve tonove osim krajnjih jer ako njih upotrijebimo, gotovi smo, dalje ne možemo. To je mat. A čemu? Cijeli se svemir nalazi između krajnjih tonova, samo ga treba ugledati. S govorom je isto. Kada današnje društvo koristi riječi poput ‘PREDOBRO’ ILI ‘PREJAKO’, ono koristi krajnosti, izravno ukazuje na nemogućnost čuđenja, na prazninu i želju da tu prazninu popuni – a ta popuna se uvijek mora sastojati isključivo od uživanja, patnja je zabranjena. Samo, čuđenje je nužno. Pa kako, prividno, zadovoljiti tu potrebu? Šokom, ružnim, pokvarenim.’
Dobrovoljni ‘odmetnici’
Kakvu sreću imaju ti učenici da dobiju ovakvog profesora. A o kome se radi? Kao jeka glasa iz prošlosti (svevremenosti) došao je glas doktora Miroslava Fellera preko njegovog unuka Ozrena do mene. Miroslav Feller bio je prvi ‘liječnik’ na otoku Mljetu. Zapravo, iako je imao formalno medicinsko obrazovanje, ovdje je došao sa suprugom koja je obavljala liječnički posao (vrsni kirurg, još se ovdje prepričavaju njezini kirurški zahvati), a on je s druge strane otok doživio kao mjesto za ostvarivanje svojih ideja (gotovo utopijskih) o boljem mjestu za život. Doktor Feller bio je osim toga i filozof (Marxist?), psiholog (Frojdovac), pisac, pjesnik, teoretičar umjetnosti, zapravo malo je polja društvenih znanosti gdje nema njegovog traga. Felleri su bili dobrovoljni ‘odmetnici’ tadašnjeg društva, napustili su (što svojevoljno, što očevim bijesom – sin razmetni jednog od najbogatijih Zagrepčana prije Drugog svjetskog rata) ugodan malograđanski život da bi pokušali pronaći duhovni mir i ‘bolji svijet’ na Mljetu. Radi se o vremenu kad se već naslućivao veliki svjetski sukob, kad je doživljavala vrhunac hrvatska intelektualna krema što se imalo desetljećima koja su dolazila srušiti do temelja. Ozren mi se javio tragom natpisa u novinama o novom otočkom liječniku, kad sam već pročitao romansiranu autobiografiju (‘Don Quijote na otoku Mljetu’) njegovog djeda i kad sam dosta o njemu znao iz razgovora s otočanima. Knjiga je objavljena prošle godine, nakon što je obrađen rukopis i dobivena suglasnost obitelji. Iako je prošlo jako puno godina zamjerili su mu lagano ton kojim je opisao otočku zajednicu kao zatvorenu i nazadnjačku. Ja to nisam tako doživio. Ono što je mene užasnulo bila je činjenica da opisano vrijeme u kojem su živjeli (negativan utjecaj medija, korupcija u zdravstvu, rastuće nepovjerenje i razjedinjenje – sjajno opisano kroz slučaj kad dr. Feller želi omogućiti zajednici barku i mreže za ribolov uz beskamatni kredit, a sumnjičavi otočani traže skrivene motive takvog ponašanja – situaciju koju je Tolstoj opisao u ‘Uskrsnuću’ 40-tak godina prije) u potpunosti sliči na ovo današnje. Gotovo ništa se nije promijenilo. Ozrenova poruka, gore citirana, odnosila se na moj komentar načina razmišljanja njegovog djeda, koji naglašava bitnost simboličkog/lingvističkog (semiotičkog?) shvaćanja svijeta i bolesti o čemu na slični način razmišljam i ja.
‘Self-repaire’
Da pojasnim. Dijagnoza je za pacijenta apstraktni pojam ukoliko nema neko stručno, analitičko znanje koje bi mu pomoglo da ‘smjesti’ vlastitu bolest u neki iole smisleni i/ili znanstveni okvir. Prosječni čovjek kad čuje riječ tumor stvara sliku ljudi u patnji i boli, beskrajnih terapija i neupitne brze smrti. Ustvari bi svatko trebao pitati liječnika (a i samog sebe) ‘što ta bolest ili stanje zapravo znači za mene?’, jer u stvarnosti je tumor u svojoj biologiji, koliko god ga dobro poznavali, još uvijek velika misterija. Ne mora to biti tumor, svako stanje mi stavljamo u okvire vlastite spoznaje, i kada shvatimo da današnji svijet, kako je Ozren sjajno poentirao, operira oko i preko krajnosti (ljudski razgovori, a mediji naročito), ne ostavlja se mogućnosti nesretnom, zbunjenom pojedincu da se vrati u prostore gdje je stvarni život, između dviju krajnosti. Tu je i prostor za korištenje i naših vlastitih resursa za izlječenje. Ne smije se nikada zaboraviti da smo mi bez obzira na sve savršena bića. Glupo bi bilo vjerovati da ovakvo savršenstvo nema opciju ‘self-repaire; samopopravka’ (ne apeliram na izbjegavanje oficijelne medicine, to bi opet bila krajnost). Dr. Feller je između ostalog bio i jedan od prvih teoretičara komunikacije medija i učinka reklame. Postavio si je pitanje ne bi li se mediji, s obzirom da se koriste za stvaranje mase ljudi zaluđenih pogrešnim stvarima, isto tako mogli koristiti za dobro? Evo ga doktore, upravo to želim učiniti, koristiti ovaj prostor koji su mi srećom dali, da pokušam, kao što ste i Vi, donijeti koliko toliko vjere, ufanja i ljubavi onima koji ju traže. Ne mislim da je slučaj to što ste se osim svojim mislima i riječima poslužili i riječima svojeg unuka.