U svojoj odrasloj dobi maskirao sam se tri puta. Jednom u inačicu Antonia Salieria prije osam godina i pojavio se na probi zbora kad smo uvježbavali Mozartov ‘Requiem’, drugi put u rabina, židovskog svećenika, dvije godine kasnije na istom mjestu kad smo pripremali ‘Chichester psalme’ Leonarda Bernstaina.
Za treće maskiranje kupio sam venecijansku masku Pierotta u Lisinskom (koliko se sjećam bio je to koncert raspjevanog fratra Alessandra u pokladno vrijeme 2014. godine pa su prigodno prodavali maske u foajeu dvorane) i iskoristio ju kao iznenađenje na poslu za fašnik iste godine. Tu sam masku stavio i na Mljetu na pokladni utorak, prilagodio civilnu odjeću priči i dočekao pokladni pomladak, takozvane male maškare, na vratima stana.
Strah u tim dječjim očima, kad sam se pojavio sav u crnom i s tom zapravo morbidnom maskom, do trenutka kad se nisam počeo smijati bio je stvaran, neprepoznavanje apsolutno i znao sam da sam uspio u nečem čega sam se u početku htio osloboditi. U nekom sadističkom raspoloženju moglo ih se plašiti još više, no dosta će im u godinama koje slijede raditi to život. Zaprijetio sam im da ne govore nikome tko sam te se pogrbljen, šepajući na desnu nogu i zgrčene desne šake ušuljao na kraj povorke. Smijao sam se bezglasno cijelo vrijeme ispod maske, a djeca, čak i školarci, bježali su od mene kao od nečeg stvarno opasnog, i dugo je trebalo, gotovo da je povorka prošla cijelo selo i popili sve zdravice, dok se nisam razotkrio.
Jedna majka, doseljenica iz Zagreba, rekla je kasnije da mi je čak htjela zaprijetiti da se maknem, ali se umirila spoznajom, upitne istinitosti, da ovdje valjda nema nekih opasnih tipova. Na taj dan, podučili su me još prošle godine kad sam stigao ovdje neposredno nakon što su uspješno ‘rendili pokladi’, cijeli otok postane jedno tijelo. Tako se i ove godine, što u povorci, što kasnije na festi, skupilo mlado i nešto manje mlado, neki koje se ne može vidjeti izvan kuće i svi ozbiljno shvativši zadatak, pažljivo osmislili ne jednu, nego čak i tri pokladne oprave, prvu za nedjelju prije poklada, drugu za povorku i treću za večernju zabavu.
Kao što rekoh nisam imao do sada neki odnos s pokladnim običajima, maškaranjem i svim oblicima travestije koje bi trebale dovoditi do oslobođenja barem na jedan dan. Kako različite maske nosimo svakodnevno, skrivamo se iza slike koje smo stvorili ili koju drugi vide, bivanje netko drugi na pokladama po nekoj logici trebalo bi biti zapravo vraćanje pravom ja. No najčešće to nije slučaj, češće postajemo klaunovi, psi, vještice, vampiri, zombiji, časne sestre, svećenici, kapetani, vamp žene iz šezdesetih, hipiji iz sedamdesetih i sve ostalo što sam vidio taj dan.
A najbolje skidanje maske, na zaprepaštenje svjedoka, dogodilo se na kraju poslijepodnevne povorke kad smo ju nekolicina nas napustili u kultnoj birtiji Komarac. Gospar koji je do tog trenutka svirao i pjevao, u kako kažu nikad boljem orkestru harmonika, gitara i bubnjeva na čelu povorke, dubrovački gost jednog od organizatora, uzeo je gitaru i sjajnom sviračkom tehnikom odsvirao i predivnim glasom otpjevao nekoliko dalmatinskih balada. Pridružili smo se i mi za susjednim stolom, dodavali tercu u solidnoj harmoniji.
Primijetio je to gospar i pitao jesmo li mi neka klapa, da bi mu prijatelji objasnili kako je to pjevačko društvo ‘onog medijskog doktora’. Gospar, koji mi je glasom i izričajem do tog trenutka izgledao kao da mu obiteljska povijest seže u Dubrovniku od Junije Palmotića (čiju su ‘Govniadu’ kreativno uvrstili na pokladni program kao i ‘Suze Marunkove’ Ignjata Đurđevića), ostavio je gitaru, ustao, krenuo prema meni i zagrlio me uz riječi: ‘Pa to je moj Varaždinec!’, uz onaj tako tipičan varaždinski naglasak i razvlačenje.
Vilice su pale svim nazočnima jer oni ga poznaju godinama, družili su se s njime kad je dolazio na otok s grupama turista kao animator, ali nisu znali da je došljak, potomak stare varaždinske obitelji koji je šezdesetih došao na školovanje u turističku školu u Dubrovniku i ostao. Sve su stare gradske obitelji iste, bile one dubrovačke ili varaždinske, to nešto plemenitaško izlazilo je iz njega kad sam mislio da je renesansni trubadur isto kao kad je uzeo ponovno gitaru u ruke i kad smo zajedno otpjevali ‘Vehni, vehni fijolica’ i „’uzu za zagorske brege’. Ni njemu, niti meni nije bilo svejedno, zaiskrila je suza ne samo u pjesmi i glas zadrhtao.
Nije se za igrati korijenima pa kako god mislili da smo iznad toga! Nisu baš bili presretni moji otočani, kao da smo prekršili nešto sveto tim našim sjevernjačkim bratstvom. ‘Gospar’ je to osjetio i vratio se domaćem terenu, krenula je dalmatinska pjesma do povratka ostatka povorke kad se sve pretvorilo u buku, kako to dolikuje prigodi, i ubilo dotadašnju čaroliju. A što reći o ostatku večeri? Izmjenjivale su se ostavštine Blata, Polača i Babinog polja s redovima glazbe i plesa.
Svatko je nešto dobio u testamentu, ugodno ili manje ugodno, no trudili su se autori, Meštar od poklada, General i Tužilac da niti sami sebe ne zaobiđu u tom darivanju. Osudili su ovogodišnjeg poklada (imenom Đon Obraz Trup; rasist, provokator, muljator, plagijator) i spalili ga. Sjetili su se u pjesmi i prerano umrlog prijatelja (…Vidim, sve što budim te duže/ Kad već spavaš, spavaj nam slatko/ Ja te stvarno razumijem druže, spi ti se/ Spi ti se jako// Bar da ti skratimo bezbrojne sate/ Možda te prenemo dok budeš sanjo/ Udarit ćemo jednu i za te/ Zbogom kumpanjo! – autor Petar Marković-Paco). Negdje pred jutro razišli su se ti muzičari i pjesnici, zajebanti i barabe. Bilo je tenzija no nitko nikome nije učinio ništa nažao, ako i jest već je oprošteno.
Siniša Car