‘Sprema nam se dobra sezona osim ako se ne zapuca!’ Kako veliki događaji u povijesti često imaju zahvaliti muškoj taštini, brkovima ili mirisu ženskog parfema u budoarima, nije čudno da se u brijačnici u starom Dubrovniku može saznati sve o njezinim tokovima.
Piše: dr. sc. Siniša Car
I moj je brat izjavio kako mu je dosta ove države, kako seli u Kanadu s obitelji jer će u konačnici na ovim prostorima biti rata ponovno. Kako je njegova odluka došla nakon one Ivana Đikića, da napušta znanstveno djelovanje u Hrvatskoj, učinilo mi se da je njome potaknuta. Moj brat je fizičar, radi na Institutu Ruđer Bošković. Ivanu Đikiću je glavni argument u borbi za istinom i pravdom bio ‘kakvu poruku mladima šaljemo kad nam je ministar plagijator?’ i onda je sve odbacio da bi poslao poruku ‘u ovu se državu ne isplati ništa vlastitog ulagati!’. Koliko mi se čini, obje su poruke istog predznaka što se ishoda tiče. Borio se za pretpostavljeno dobro, a izazvao zlo. I ako potakne samo jednog čovjeka da učini isto kao on upitna je njegova borba. Tako ja vidim stvari. A lijepo je rečeno, ne opiri se zlu. Srećom znam da je moj brat dovoljno pametan da ne učini takav korak. ‘Pa zar rat već ne traje?’ – rekla je Magdalena kad smo se u jednom razgovoru dotakli teme mogućeg rata.
Sjetio sam se toga nakon što sam pogledao posljednju epizodu Westworlda. Ako niste upućeni, radi se o ponovljenoj ekranizaciji filma iz sedamdesetih o tematskom zabavnom parku o Divljem zapadu, gdje se koriste čovjekoliki roboti kao akteri u pričama za zabavu posjetitelja, na kojima se možete iživljavati na sve moguće načine svojstvene čovjeku. Androidi su programirani da ne mogu naštetiti gostima, do trenutka kad nisu postala ‘svjesna’ bića i okrenula se protiv svojih stvoritelja u izuzetnom finalu. Još pod dojmom i pun misli nastavim gledati televizijski program i naletim na razgovor s kolegicom po struci Željkom Markić. Kako zapravo ja nju nisam nikada slušao, već samo čitao interpretacije o njoj u medijima, odlučio sam se za opciju da izbrišem sav mogući animozitet, da joj dam šansu, da dozvolim da mi potvrdi kako mediji mogu stvoriti monstruma i da zbog njezinog mogućeg zdravog razuma i retorike postanemo neka vrsta prijatelja.
Nakon samo pet minuta gledanja osjetio sam kamen koji mi stoji u trbuhu, ne čuvši uopće više što govori, već samo slušajući ton glasa i blagu govornu manu, promatrajući pokretanje usnica i treptanje očiju. Pokušavam dokučiti što mi se događa i shvatim da se ne bih, ni u kojem slučaju, želio naći u sučeljavanju s njom jer bih nakon nekoliko minuta počeo plakati od jada bez obzira na čvrstu uvjerenost u vlastiti stav. Svaki moj argument bio bi ništavan pred njezinom veličinom, nikakve milosti ona ne bi imala za mene kao niti za bilo koga tko joj se suprotstavi. To je bio trenutak kad sam shvatio u bljesku: ‘Ona mrzi čovjeka. Voli ideju nacije i društva, tvrdi da se bori i za mene, poreznog obveznika, na čemu joj od srca zahvaljujem jer to ne tražim, ali čovjeka, malog kao nesavršeno ljudsko biće ne može smisliti. Sigurno duboko potisnuto ništa bolje ne misli niti o sebi’. Isključio sam televizor. U mraku razmišljam kako su me samo prije nekoliko sati iznervirali sumještani, kad su mi prekinuli slobodnu večer radi pregleda nekoga, s nekakvim, bog zna kakvim tegobama za koje sam u startu znao da su beznačajne. Koliko sam ja različit od Željke kad i sam nemam razumijevanja za potrebu drugih?
Borislav Peki, možda i on inspiriran starim Westworldom ili Asimovom, napisao je roman u kojem je za propast Atlantide, te mitske vrhunske civilizacije kriv čovjek koji je stvorio robota sebi na sliku i priliku, koji se odmetnuo kako to priliči svemu stvorenom i postao njegov glavni neprijatelj. Preživjeli iz jedne i druge skupine, koje je gotovo nemoguće razlikovati, ratuju od tada do dana današnjeg na ovom svijetu za prevlast, a ljudska povijest nije ništa drugo nego ta neprekidna borba. Ne vjerujem u mogućnost stvaranja savršene mehaničke ljudske kopije u budućnosti, no ova mogućnost, da među nama postoje, ili da sam i sam mehanička ljudska inačica, izaziva mi nelagodu. Ako sam android, onda je u meni algoritam koji me tjera da osjećam krivnju što nisam osjetio samilost ili pružio pomoć drugome kad je trebalo. Ili je to svojstvo čovjeka? To me razlikuje: znam da sam seronja, da nisam uvijek onakav kakav bih želio biti, ali se trudim, istinski, baš se jako mučim da nešto od te ljudskosti dosegnem. Ja u njezinim mehaničkim pokretima ustima nisam prepoznao čovjeka koji bi mogao žaliti zbog bilo čega izrečenog ili učinjenog protiv bližnjeg, ona na tome zarađuje novce i uspijeva na meni nejasan način mobilizirati mase.
Dolazim do definicije populizma, on gađa upravo na sve najgore u nama i opravdava ga svim dostupnim sredstvima. Postoji izlaz. Pjesme mojeg najdražeg benda, Radioheada, sviraju na mehaničkom pijaninu u Westworldu, i u toj završnoj sceni, s pjesmom Exit Music (For a film) u podlozi, događa se metaforički kraj ljudskog postojanja. Prije toga kaže glavni ljudski lik: ‘Mozart, Beethoven i Chopin nisu nikada umrli, postali su glazba’. I Bacha bih pribrojio. Jesu li bili androidi ili ljudi, ili sam ja paranoidni android? Prvi put na otoku imamo nešto nalik glazbenoj školi. Dolazi entuzijast, veliki čovjek (koji živi glazbu), stvaran, pun gotovo opipljivih demona koji ga progone, a kojima se ne predaje već ih koristi kao pogonsko gorivo za činiti dobro, podijeliti svoje znanje sa isto tako entuzijastičnim otočanima koji su se u velikom broju, i svih generacija, odazvali tom izazovu. Ne mogu kriti svoje veselje zbog te činjenice. Zato jer, kaže Emil Cioran, usprkos svojem pesimizmu, postojanje Bacha opravdava ljudsko postojanje. Ako sve ode k vragu, neka barem glazba ostane.