Što se mene tiče može doći proljeće. Procvjetali bademi, prvo šumsko cvijeće i narcisi pred kapelicom na otoku govore da se priroda pobrinula za to bez obzira na moje dopuštenje.
Spomenuo sam već kako volim zimu. Potrebno mi je to razdoblje mirovanja, mala smrt. Kad se vratim sa skijanja, zapravo godišnjeg odmora prema novoj nomenklaturi kad ga nikako ne smiješ koristiti u ljetnim mjesecima, može zima i završiti. Nisam iz obitelji u kojoj se zimovalo, stao sam na skije prije četiri godine nakon tko zna koliko godina neuspjelih pokušaja.
U početku su argumenti protiv bili tipa ‘snobovska posla’, potom veliki startni troškovi, onda nisam imao ekipu koja se skijala (bavili su se svim mogućim ekstremnim sportovima, ali ne skijanjem), da bi na kraju došli i ti ljudi koji su me uvjerili kako se radi o izuzetnom sportu, odvukli me jedan vikend u Sloveniju i od tada sam postao zaljubljenik. Odvažio sam se kao totalni početnik, neznalica, na poteze koji nisu bili najpametniji i skoro loše završili, tako da od tada i dalje velik dio vremena provodim na skijama u borbi sa strahom. Kad se dovedeš u situaciju da te gravitacija koja potencijalnu energiju pretvara u kinetičku u skladu s masom tijela, ovisno o kosini podloge, rubovima skije, istopljenom snijegu ispod njih (i srećom protusilama koje te usporavaju, ne mislim na drvo uz stazu ili skijaše na njoj) nose u smjeru u kojem ti ne želiš, a nemaš tehniku da to promijeniš nije ugodan osjećaj, pogotovo ne za nekog tko sve želi držati pod kontrolom. Nelagoda bude veća kad čuješ sirenu motornih sanjki ili vidiš helikopter hitne pomoći kako prelijeće iznad tebe.
Pomislim si u koliko bih se problema našao da mene sad kupe: kako organizirati da mi se stvari donesu iz hotela, što s autom, kako objasniti da sam došao sam na skijanje (izmisliti nešto poput ‘ovdje sam godinama skijao sa suprugom i djecom prije nego me ostavila’, jer zvuči prihvatljivije od ‘ekipa mi je otišla na skijanje kad ja nisam mogao’ ili ‘druženje na skijanju mi je gnjavaža’), koga nazvati kad ne nosim na stazi mobitel, kako se vratiti natrag u Hrvatsku? Ozljeda pada u drugi plan kao i mojim otočkim turistima koji se znaju zateći u sličnim situacijama.
Vratila mi se slika starije Amerikanke, koja je zadobila otvoreni prijelom potkoljenice nakon što joj je noga zapela prelazeći s jednog broda na drugi, stidljivog i time višeznačnog poljupca u usta prijateljice na rastanku u kolima hitne pomoći, njezine nevjerojatne strpljivosti, hrabrosti, bez bolova ili jauka, i na kraju ogromne količine novaca koju je morala istresti po regularnom cjeniku samo da bi je dovezli do dubrovačke bolnice. Uzimam zato i obavezno putno osiguranje. Sve su to mjere tako tipične za ljude koji pametno planiraju i tako netipične za mene koji takav nisam. Ne prepoznajem se, moji osiguravajući mehanizmi nisu police niti jamci, nekretnine niti bankovni polozi. Ja jednostavno vjerujem da će sve biti dobro i da će se stvari rješavati s jedinim mogućim ishodom, dobrim za mene.
Za takav stav trebaš vodstvo. Nešto poput vodstva mladića kojeg sam ugledao sa žičare na strmini koja je prošle godine bila za mene nedosanjani san. Prvo sam čuo glasno, ritmično uzvikivanje ‘up…up…up…up’ što me je natjerao da pogledam dolje, da bih ugledao njega, mladog, vitkog, tanko obučenog za razliku od nas ostalih rekreativaca, s oznakom tri točke u trokutu s vrhom prema dolje i velikim slovima napisano BLinD na zelenom florescentnom prsluku. Onaj koji je proizvodio zvuk, možda i pojačan kako sam kasnije pročitao, jurio je ispred njega i ovo ‘gore…gore’ značilo je da se mladić podiže iz ‘skijaškog’ stava u stojeći, mijenja skiju i time smjer kretanja.
Naravno te su promjene bile brze, u skladu s brzinom kojom su se njih dvojica spuštali niz padinu. Jedan koji vodi, a drugi slijep koji mu bezuvjetno vjeruje. Svašta mi je prošlo kroz glavu, iskreno, nisam znao da slijepi mogu skijati, a kamoli kako funkcionira taj nevjerojatni tandem. Tamo na toj žičari zatvorio sam oči i pokušao zamisliti kakav je osjećaj kad svaka neravnina staze izaziva u tebi gubitak tla pod nogama, kao kad te iz sna budi osjećaj padanja. Ako se taj osjećaj ponavlja sa svakim pokretom skije, a ne vidiš ništa već samo osjećaš svoju unutrašnjost i zrak koji struji oko sebe, moglo bi se zaključiti da mladić zapravo prkosi gravitaciji i vjerujem kad bih imao moć ulaska u njegovo tijelo ili barem da ga mogu pitati, dobio bih odgovor da se on osjeća kao da leti.
Nije niti izbliza osjećaju, koji mi se ponudio kao odgovor slijedećeg dana, kad sam ušao na vrhu planine u maglu u kojoj se nije vidjelo dalje od ispružene ruke. Poznata strmina se izravnala, strah je ostao no ovaj put ne od onoga što oči vide već onog što bi se u magli moglo skrivati. Vukao sam se uz rub staze, spustio se u nizinu i nisam više skijao taj dan. Otvaram oči na vučnici još pod nejasnim osjećajem propadanja. Vidim na gondoli ispred sebe muškarca koji u rukavici stavlja ruku na kacigu žene do sebe. Dodir koji ne postoji, osim težine njegove ruke, možda i neugodne, koja se preko kacige prenosi na njezinu glavu. Nema osjećaja dodira kože, ali sve se zna, povezani su. Kao i slijepi mladić uz svojeg vođu koji ga ući letjeti. Gledam skije i drveće ispod njih, i planinarski put između stupova žičare. Izgleda tako jednostavno podići osiguranje na gondoli, zatvoriti oči i skliznuti sa sjedišta, no čujem glas (up… up…) u glavi koji jasno govori kako se jedino može izbjeći ova težina.
Siniša Car