Mjesto radnje: otok Mljet; 2 km od glavne ceste makadamom prema Odisejevoj špilji. Akter u sportskim hlačicama i narančastoj majici vraća se kući šepajući nakon što je traljavo pao na 6 km treninga (od planiranih 15 km) i pritom ozlijedio desno koljeno te obje šake na koje se dočekao.
Za nekog strastvenijeg trkača, no ne za našeg aktera, ta ozljeda ne bi bila prepreka da nastavi dalje, ali on koristi ozljedu da preispita glasove u glavi koji su se uskomešali.
Glas 1: onaj na momente kritizirajući; nepoznato porijeklo. Glas 2: onaj koji pokušava razumjeti ili utišati glas 1.
Glas 1: Evo kretenu**, kud buljiš, a ne pred sebe kad trčiš po ovakvom terenu! Imao si velike planove za današnji trening, ma nemoj, a sad trči kad te boli. A što ti sebi umišljaš, da ćeš istrčati maraton bolje nego si trčao prošlu godinu? Pa tu nemaš, kud god da se okreneš, jedan ravan kilometar gdje bi mogao trčati brze intervale, samo pušeš po tim usponima i nabijaš koljena na nizbrdicama! Misliš da ćeš postati Kenijac tu na suncu? Sporiji si sat i pol od svakog od njih, možeš ti to nadoknaditi ako si bolji auto kupiš.
Glas 2: Znam da sam govorio da su jedino najbrži važni i da usporedba s njima pokazuje kud spadam, čak i onaj amaterima čaroban rezultat maratona ispod tri sata, za koji mi fali 30 minuta, izgleda nemoguć po svim mojim gabaritima, ali mali napredak, možda skinuti 7 do 10 minuta rezultat bilo bi baš dobro! Misliš da ne treba sebi postavljati ciljeve?
Glas 1: Bolji, najbolji, i još bolji od najboljega! Obećao si sebi da nećeš upasti u napast ponavljanja istih pogrešaka, dokazivanja sebe na bilo kojem planu. Da ćeš pokušati biti zadovoljan svime što imaš. Podsjećam te samo na ono što si sam sebi zadao. Nije ni čudo da sad vodiš ovaj razgovor jer da ti je volja veća nastavio bi dalje. Znam te, pokušavaš kao i za sve stvari shvatiti zašto se dešavaju, kao da je ovo znak da nešto krivo činiš, propao plan, slijedećih tjedan dana bez trčanja zbog bolova u koljenima i ispadaš iz planiranog ritma.
Glas 2: Govoriš istinu. Znaš ti dobro da prva misao koja mi prođe glavom kad nešto krivo krene jest ‘gdje sam pogriješio’?! Zar nisam bio dosta koncentriran, kao sada kad sam stvarno bio mislima tko zna gdje i nisam vidio kamen? I uglavnom uvijek naslućujem zašto se nešto desilo. I volim vjerovati da je to blaži oblik nezgode koji me štiti od nekog većeg zla. Kao po planu. Ovdje sad hodam jer da sam istrčao na cestu za desetak minuta pokosio bi me auto koji će me sada mimoići!
Glas 1: Smiješan si, fatalist. Sjeti se da si neki dan pročitao kako Božji putovi nisu naši putovi kao što ni Božje riječi nisu naše riječi ***. I osjetio si strah od mogućnosti promašaja idući putem koji ti se ‘sviđa’! I mislio si kako bi po principu tog istog ‘sviđanja’ i osjećaja naklonosti mogao neprepoznati živog Boga zato jer on nije onakav kakvog ga zamišljaš. Isto je s planovima. Oni su uvijek ideja kako bi stvari trebale izgledati, a na kakve su u biti. I rijetko je to jednako. Zato si nemoj uobražavati da znaš dosege svojih dijela! Kako možeš misliti da ono što je tebi milo jest i Bogu ugodno i obratno naravno? Nemoj si stoga postavljati ciljeve, ali niti ‘cilj’ da nemaš ciljeve. Samo niz kratkoročnih odluka koje donosiš sada i odnose se na ovaj trenutak, a njihov slijed nekuda vodi. To je moja preporuka za tvoje planove. A nije nemoguće da će te odvesti upravo tamo kamo želiš!
Glas 2: Kad analiziram svoje ostvarene planove oni nisu dolazili kad sam ih trebao i nisu bili posljedica planiranih poteza, ali sve se u konačnici desilo kako sam htio. I kad sam najbolje odradio neke stvari, poput istrčane utrke, nije to bilo samo posljedica niza događaja već trenutka, inspiracije možda. Ali čini mi se da radim to što govoriš. Životu dajem šansu, prepoznajem prilike, ne zatvaram se mogućnostima i krećem se korak za korakom osim u ovakvim situacijama kad se zapletem. Slušat ću te, neću od ovog pada činiti onaj Adamov. Ipak si ti milostiv glas nakon što si me prvotno napao****.
Glas 1: Moj glas ovisi o slušaču i koliko je on spreman čuti. A sad prestani govoriti, moja neka bude zadnja.
Akter nije nastavio trčati, gledao je oko sebe sve ono što mu promakne u žaru i muci trčanja uzbrdica, došao je kući i napisao tekst. No podvalio vam ga je tragom savjeta trkačice Shalane Flanagan koja je rekla da cilj ne treba samo postaviti već zapisati ga i izreći prijateljima, pa dakle dragi prijatelji cilj mi je slijedeće sezone maraton za 3:20 h, što nekima nije baš nešto. Tko preživi pisat će!
*skromna iluzija na knjigu Haruki Murakamija: ‘O čemu govorimo kad govorimo o trčanju?’
**nije uvreda nikome, kretenizam (za razliku od idiotizma koji je možda i sinonim ali zbog Dostojevskog ima veću težinu) je endemska gušavost koje srećom više nema od kada se radi probir na nju
***Svetislav Basara: „Andrićeva lestvica užasa“
****’Ono što želim reći jest da božanski glas doista možemo čuti. On u nama pjeva sve vrijeme, iako ga uglavnom ne možemo razaznati…Može se reći da je vrlo suosjećajan, puno više nego je bio slučaj tijekom mojeg život. Više naime ne čujem onaj glas koji mi govori da sam sve upropastio. Moram reći da mi je to veliko olakšanje!’ Leonard Cohen u razgovoru pred kraj života