Već se polako poznajemo, vi koji čitate i ja koji vam se obraćam. I znate kako, bez obzira što je tijelo moja profesionalna ‘meta’, su mi prostori duše opsesija.
No danas želim govoriti onako više doktorski, kao u medicinskom popularnom časopisu o boli. Dužnost mi je to da se opravdam svim onim svojim bolesnicima kojima sam pokušavao minorizirati bol, neuspješno po reakcijama, a naročito majci koja mi ne može oprostiti što sve njezine vapaje za profesionalnom intervencijom rješavam sintagmom kako je ‘bol samo u njezinoj glavi’. I pred koji dan je sa suzama i samosažaljenjem poklopila slušalicu na moj slični komentar njezinih bolova u donjem dijelu trbuha. Bol je stvorena kako bi upozorila kako je nastalo oštećenje integriteta organizma, kao takva ima smisla i obično traje koliko treba oštećenju da se popravi. Takvu bol zovemo akutna i poznamo je od pada s bicikla, preko porezana prsta do operiranog kuka, ili pak upozorava da nešto možda ‘ždere’ naše tijelo i planira ga pojesti poput čira na želucu ili karcinoma. No u velikoj većini slučajeva, kažu statistike oko 20 posto odraslih u Americi, problem nam zadaje kronična bol koja traje više od 3 mjeseca (po jednoj od definicija) i najčešći je uzrok radne nesposobnosti i ogromnih troškova u zdravstvu. Rekli bi da takva bol nema neku korist osim što možeš zbog nje biti na Bolovanju.
Potraga za odgovorima
To su sve one boli koje su posljedica neke organske bolesti, no zna ih biti, jako često bez nekog dokazanog uzroka, najčešće leđa, kosti, zglobovi, prsni koš, trbuh ili glava i kakve god pretrage radili ništa se ne može dijagnosticirati (neurogeni uzrok boli). I tu počinje noćna mora za svakog Bolesnika. ‘Kako to da se ništa ne vidi, a što to onda boli?!’. I prvo, drugo, treće mišljenje liječnika. Pa jedna, druga, treća terapija. Onda najčešće onaj privatnik kod kojeg masno platiš ima odgovor upravo za tvoj problem, ili je možda s više titula i na boljoj poziciji pa mu više vjeruješ. Udžbenik bih mogao napisati o tome kako zaraditi nemoralno na tuđoj boli. I to me stvarno ljuti.
Ne samo zbog struke koja ne zna ponuditi odgovor ‘ne znamo’, već i zbog tih Bolesnika koji ne znaju stati u jednom momentu i prestati srljati. Koliko puta sam pomislio onu uzrečicu o ‘krčagu koji ide na vodu tako dugo dok se ne razbije’ kad sam čuo priče kako su na kraju od medicine stradali ti nesretnici koji su samo tražili odgovore. U tom posljednjem razgovoru, u pomirljivom tonu rekao sam majci neka potraži stručnu pomoć oko svoje boli, no to nije bio dobitni odgovor jer se podsjetila da kad je zadnji put potražila pomoć za reumatske bolove (referenca na ‘godinu proizvodnje’) ispalo lošije nakon terapije. I evo ti začaranog kruga: boli, ne znamo zašto boli, ne prestaje, ništa ne pomaže i još ne vjeruješ da ti nije ništa. Za kraj strah da je nešto što bi te moglo brzo usmrtiti, što je zapravo najveći problem (poznato je da je dovoljno ponekad samo smiriti čovjeka da bol prestane). O kako je to tijelo teško sa svim svojim pravilima! A istina je da mozak stvarno može tu bol modificirati, smanjiti i potpuno ju ukloniti. Ako je može stvoriti tamo gdje je nema, poput fantomske boli u amputiranom udu, kako bi bilo nemoguće da ju ublaži kad se pojavi?! Fiziološki mehanizam, ‘teoriju vrata’, kojim se objašnjava kako psihofizički faktori modificiraju bol postavio je 1982. godine Ron Melzack. On je dokazao kako postoje putovi iz mozga koji na razini leđne moždine blokiraju ulaz bolnim impulsima.
Tako je moguće da koncentriraniji ljudi, pomirljiviji s neminovnosti boli u ljudskom životu, pogotovo duhovne/ religiozne osobe jer upravo one žive u uvjerenju kako se bol treba duhovno nadvladati (jer u konačnici trpljenje je vrlina; bol nije kazna; da bi nadvladao bol trebaš snagu u sebe i vjerovanje u entitet izvan sebe), iznalaze put ka njezinom nestanku. Problem je što bol postavlja pitanja, ali rijetko na njih tražimo odgovore u sebi. Odgovore očekujemo od liječnika da boli dade ime i prezime, a Alki-Seltzer, Aspirinu, Lekadolu i svim ostalim iz analgetskog društva da ga izbrišu. A kad bol dobije ime i prezime, citiram ‘a ti to prihvatiš, tada si začas postao za čitav svoj daljnji život bolesnikom i nećeš se više riješiti tog glupog i opterećujućeg osjećaja’ (dr. Gottfried Hertzka o liječenju sv. Hildegarde iz Bingena).
Zahvala
Nije čudno da tako bol postaje suputnik depresiji, čak se ponekad ne zna tko je došao prije u taj vlak koji je tako teško zaustaviti, pogotovo ako se stalno i ispočetka traži odgovor što je uzrok boli. Vratit ću se na svetu Hildegarde, tu Benediktinku (opet glasovi s otočića Sv. Marije), glazbenicu, filozofa i liječnicu. Smatraju ju za prvu njemačku prirodoslovku (još jedan od primjera znanosti koja dolazi iz crkve) koja je do istina dolazila direktno od ‘Izvora’, a ne iskustvom/ispitivanjem što predstavlja misterij (ili je samo dokaz da je sva genijalnost ljudska vanzemaljska). Ona daje recept s vinom, peršinom i medom za srčanu bol. Žao mi je južnjaci moji, nešto bolji efekt ovog recepta navodno je s bijelim vinom no neću vam ga otkrivati da me ne bi okrivili za nadrilječništvo. Osobno ne bih radio razliku, ovisno o tome što je na meniju. Za bol s druge strane propisujem, ako stvarno ništa ne nađemo dostupnim dijagnostičkim metodama, zahvalu i samo zahvalu jer dok me boli znam da sam živ što mislim da je dovoljno!
dr. Siniša Car