Anela Barčić, profesorica povijesti i hrvatskog jezika, autorica romana ‘Granica sudbine’ i zbirke ‘Zašto ti pišem’, čiji TikTok videi svakodnevno nadahnjuju tisuće, svoj poziv ne doživljava kao izbor. Pisanje je, kaže, odabralo nju. A iz svake rečenice koju napiše, i svake lekcije koju predaje, izlazi isti cilj: dodirnuti ljude i ostaviti trag.
Najnovija zbirka zove se ‘Zašto ti pišem’. Pa zašto nam pišete i kako ste zadovoljni postignutim uspjehom?
Uvijek se volim voditi time da nisam ja birala pisanje, pisanje je biralo mene. Mislim, to jest znam da imam puno toga za reći i da imam puno priča u sebi koje su još neispričane i ne bih se mogla zamisliti da to ne radim. Danas je probijanje na književnoj sceni, pogotovo u Hrvatskoj, jako teško. Ali evo kao i sve do sada, to me nije uspjelo pokolebati. Tek mi je trideset i tek sam počela. Jako sam zadovoljna sa zbirkom. Kad sam je pisala, bila sam sto posto sigurna u nju. Tijekom procesa izdavanja knjige i kada sam našla nakladnika, imala sam neke povratne informacije od ključnih ljudi koji su mi rekli da se neće puno čitatelja pronaći u tome. Pisala sam to iz svoje perspektive. Ni tad se nisam pokolebala i stvarno se pokazalo potpuno suprotno. I to je bila srž cijele zbirke ‘Zašto ti pišem’ jer sam tu stavila jednu ideju, a to je da smo mi svi toliko različiti naoko, a zapravo da nam je ona suština toliko slična. Mislim da se u tome čitatelji mogu pronaći. Bez obzira na neke njihove vanjske karakteristike.
Prva knjiga koju ste izdali je roman ‘Granica sudbine’. Kako je došlo do te promjene s romana na zbirku?
Ja sam završila povijest i hrvatski jezik. Još otkad sam bila student, uvijek sam slušala da to nije baš kombinacija koja ima previše smisla. Uvijek sam te dvije struke vezala jednu uz drugu. I znala sam da mi prva knjiga mora to na neki način povezati. Radi se o jednom obiteljskom romanu s jakom povijesnom podlogom. Događaje iz devedesetih godina sam spojila sa sadašnjošću kako bih pokazala da ono što se dogodilo nije ostalo samo tamo negdje, da povijest nije mrtvo slovo na papiru, nego da je ta povijest i danas. Glavni lik je osoba koja 2015. godine ima 23 godine, ratno dijete i ona je poveznica između onoga što je bilo onda i što je danas. Uz to, kada pomislimo na rat i na ratna zbivanja uvijek uz to usko vežemo pojam vojske. Rat nije samo vojska i nije samo ono što djeca uče u školi, već tu postoje i ljudske sudbine koje čine suštinu ratnih zbivanja. Spominju se neka povijesna imena, ali ništa pretjerano, više daju čar cijelom djelu. Ali, u fokusu su žene. Tri žene, tri generacije iz jedne obitelji: baka, majka i kćer.
Jesu li dojmovi čitatelja na roman bili onakvi kakvim ste se nadali?
Osoba sam koja se nikad ne trese radi povratnih informacija. Ne mogu reći da me je bilo briga što će tko reći, ali sam bila spremna na to da će biti i onih kojima se nešto sviđa i da će biti onih kojima se isto to ne sviđa, a da to nije ni do mene ni do kvalitete moga rada. I evo sad kad pogledam s 30 godina, odakle mi ta hrabrost u dva desetima, nemam pojma. Jednostavno je bilo tako. Mišljenje je mišljenje. A onda mi od tog mišljenja radimo ili pohvale ili kritike. Na zadnjoj promociji u Dubrovniku sam rekla da je jedini trenutak kad sam imala tremu u ove četiri godine je bio trenutak kad sam u Vukovaru predstavljala ‘Granicu sud bine’. Kada sam došla pred Vukovarce i majke tih vojnika. Ali ta je promocija ispala najljepša. Uvijek na kraju promocije ima nekih ljudi koji žele posta viti pitanja i bude mi drago kada netko od čitatelja želi nešto pitati, a meni je taj put bilo ‘Molim te Bože, nemoj da itko podigne ruku’. No, bilo je pitanja. Prva majka koja je podigla ruku je rekla da momak kojeg ja spominjem bio prijatelj njezinog pokojnog sina. To je bila prelijepa povratna informacija.
Vrlo ste aktivni na TikToku i imate veliki broj pratitelja. Kako je došlo do ideje za objavljivanjem takve vrste sadržaja i kakvu povratnu informaciju dobivate od pratitelja?
Sjećam se ranih dvadesetih, prije nego sam uopće počela objavljivati sadržaj na TikToku. Kad god sam čekala na neki ispit ili razgovor s nekim, uvijek sam imala spremljene tekstove drugih ljudi na Instagramu. Minutu prije nego što trebam ući obaviti taj razgovor bih gledala te tekstove i ‘držala se’ za njih. Oni su mi bili neka snaga. Tu je prvi put, prije nego što sam ijednu knjigu objavila, došlo do toga da želim nekome pružiti upravo to što sam ja imala. Ja nikada ne moram saznati kome je moj video pomogao, imao on 200 pregleda i jedan lajk. Ali, ako je jednoj osobi pomogao, ja sam svoj posao obavila. S vremenom sam se počela više zanimati za marketing. Završila sam mikro kvalifikacije Digitalni marketing i brendiranje. I prvo je počelo kao marketing knjige, ali sama prodaja knjige nije bilo ono što želim prenijeti drugim ljudima. Dugo mi je trebalo da stanem pred kamere i tek sam u veljači ove godine počela. Željela sam da ljudi vide da iza onoga što pišem stoji stvarna osoba sa svojim borbama i demonima, kako sam ih nazvala.
Predajete Hrvatski jezik i Povijest u Osnovnoj školi Lapad. Koliko je teško zainteresirati učenike da nauče nešto što mogu jednostavno ‘proguglati’ ili pitati ChatGPT da odradi Vaš posao?
Ono što ja njih za Hrvatski jezik pokušavam naučiti je da pisanje jest razmišljanje, da ta dva pojma između sebe imaju znak jednakosti. Osim toga, i pisanje je jednako razmišljanje. Jer, kako kažu, ako imaš problem, stavi ga na papir i pola si ga riješio. Za Povijest je najvažnije kritičko razmišljanje. Jer tek kad razumijemo prošlost, možemo razumjeti sadašnjost. Ja ne mogu kriviti učenike što ne vole povijest jer se cijeli svijet mijenja, a školovanje ne. Prvo tu treba napraviti neke promjene jer mi ne možemo kriviti djecu što su oni toliko uz mobitele jer žive u takvom svijetu. Mi trebamo pokazati razumijevanje, a ne stvarati barijeru pokušavajući im objasniti kako je bilo u naše vrijeme.
Što možemo očekivati od Vas u budućnosti?
Jedna knjiga, zbirka, je već napisana. Na njoj sada radim samo neke preinake. Meni se puno stvari u životu promijenilo, pa želim i nju promijeniti. A radim i na novom romanu. Ne bih otkrivala o čemu se radi u knjigama. Još ne znam kada će one izaći. Uvijek imam planova, ali ih nikada ne iznosim. Više volim da se ‘kuha’ privatno, a prikaže javno. Da ne bude da sam nešto rekla, pa da se to ne ostvari. Ne vjerujem u ono da mi netko može ukrasti ideju. Jer ako ja imam ideju, ona ne može biti originalna kakva je moja bila. Niti produkt te ideje može biti takav kakav je trebao biti moj. Ono što kažu, žao mi je osobe koja krade tuđe ideje. Ako sam ičega u životu imala, to su ideje. Živim s rokovnicima, a bilješke na mobitelu su pune materijala.