Slikovnica o Marojici Cabogi autorice Vesne Miović i ilustratora Roberta Kralja predstavljena je u četvrtak navečer u dupkom punoj Čitaonici Državnog arhiva. Slikovnica nam donosi zgode i nezgode ovog junaka domovinske povijesti, premda su njegovi mladenački dani bili obilježeni dogodovštinama koje se nisu mogle opravdati mladenačkim nestašlucima.
Na predstavljanju ove slikovnice Slavica Stojan, predsjednica Matice hrvatske u Dubrovniku, istaknula je kako su u njenom stvaranju imali određenih poteškoća. Najprije kod pronalaska ilustratora.
-Teško je bilo pronaći ilustratora koji ima prema ovome gradu jedan poseban osjećaj, iz čijeg pera izlazi jedna toplina, iz čijeg se pera prepoznaje arhitektura, povijesna zbilja, dubrovački temperamenat. I onda smo ga našli baš u gradu, našega Roberta Kralja. Vesna Miović je također imala problem pisati o ovome. Ona je izuzetna znanstvenica koja se bavi između ostaloga poviješću osmansko dubrovačkih odnosa, ali trebalo se spustiti na jedan svijet gdje nije sve jedan plus jedan jednako dva, nego je često i četiri i šest itd. Jako je teško bilo iz te njene znanstveničke sfere sići u nešto što zovemo virtualna stvarnost. Pitala me je: ‘Pa kako ću lagati’, na što sam joj rekla: ‘Ma ne moraš lagati’. Pogledajmo roman, što je roman? On je u prijevodu jedna velika laž, a slikovnica bi onda bila jedna mala laž. Međutim, Vesna nije htjela nimalo lagati. Ova slikovnica ima jedan više dokumentaristički nego književni obris upravo zbog njene želje da sve bude onako kako jest, a ništa onako kako bi recimo ja – rekla je Stojan.
Naglasila je kako svi znamo kako je Marojica Caboga učinio čudo za Dubrovnik, uveo je red, mir, zakon, ali..
-Ali ljudi moji, on je ubojica. Sad ti moraš plasirati nekoga tko je ubojica, tko je poteg’o nož i taj čovjek je umro. Onda smo opet potražili pomoć komparatistike, sjetili smo se svetoga Julijana, koji je u povijesti dubrovačkog slikarstva imao očito izuzetno mjesto. Imate ga kod Lovra Dobričevića u Gospi od Danača, a i u Božidarevića u dominikanaca, na triptisima je njegov lik. U tim likovima koje su prikazali ti veliki slikari utjelovljeno je biće, temperament, izgled, odjeća mladog dubrovačkog plemića. Božidarevićev sv. Julijan je malo sramežljiv, ali drži peču mača, a Dobričevićev mladić strašno podsjeća na ove što danas voze Mercedes, kojeg im je otac kupio. On je faca bahata, sa stavom ‘tko sam, što sam’. A tko je bio sv. Julijan? On je bio bahati mladić koji je u nastupu bijesa, neznanja i spletom okolnosti ubio vlastite roditelje u spavaćoj sobi. Nakon toga se pokajao, prošao kroz pokornički dio života i na kraju završio ne samo kao svetac nego i mučenik. Kroz njega su na kraju utjelovili tu bahatost dubrovačkih plemića o kojima govore mnogi dokumenti ovog arhiva. Oni već s 13 godina imaju mač u ruci, po noći izlaze iz svojih kuća unatoč zabranama, vade mač iz korica kako im dođe napamet, u školi se ponašaju neprimjereno… I ta usporedba nam je nekako olabavila situaciju s Marojicom. Bili smo dosljedni tako da je ta priča ipak originalna, neobična i posebna – rekla je Stojan te dodala kako vjeruje da im nitko neće zamjeriti što su napravili slikovnicu o liku koji je griješio u mladosti. Spomenula je i kako je Caboga imao ljetnikovac u Rijeci dubrovačkoj, koji ni danas ne privlači svojim arhitekturom, ali ima fantastični đardin i prekrasni perivoj.
Ilustrator Robert Kralj naglasio je kako je njegov dio posla na projektu prošao glatko.
-Radio sam slične stvari te sam, nadam se, uspio prilagodio taj žanr omladini i olakšati te velike i teške trenutke u životu Marojice, da su gledljivi i da nisu tako strašni – rekao je.
Autorica Vesna Miović rekla je kako morate biti oduševljeni kad dobijete ponudu za napisati tekst za slikovnicu o jednoj zaista jedinstvenoj osobi u povijesti Dubrovačke Republike.
-Proces je bio dug, nisam ništa u životu tako dugo pisala, prepravljala, križala, brisala… sve dok jednoj grupi djece uzrasta od vrtićke dobi do 4, 5 razreda osnovne šole nije pročitan tekst i nakon što su vedra lica iskazali nteres i bili zadovoljni i htjeli su još, zaključila sam da je to bilo to i da je više gotovo – rekla je Miović.
Inače, katastrofa Velike trešnje 1667. godine, koju je dočekao u tamnici smještenoj u dubini Kneževa dvora i samim je čudom preživio, a za njegovo oslobađanje pod gomilom kamenja plaćeno je pedeset dukata, učinila je od Marojice neumornog borca za pravdu i slobodu koji je u srušenom i opustošenom Gradu počeo uvoditi red i zakon. Prešutno amnestiran od svojih grijeha, Marojica je i nakon oporavka domovine nastavio hrabro djelovati za njezinu dobrobit kao poklisar harača u najtežoj krizi političkih odnosa Dubrovačke Republike s Osmanskim carstvom. Njegovi napori urodili su dobrim plodom.