Za reklamni naslov omiljenih KiKi bombona znaju svi. Viđali smo ga na metalnim kutijica KiKi bombona, gledali u reklamama na televiziji ili ga čak i koristili kad bismo se htjeli narugati nečijoj sveprisutnosti. Vjerovali ili ne, slogan je stariji od nas mnogih, nastao je 1935. godine za tvornicu Union koja je proizvodila čokolade, a kasnije i bombone te je Drugog svjetskog rata pretvorena u tvornicu Josip Kraš koja do danas proizvodi slatke gulozece. Autor slogana Bilo kuda kiki svuda te 1935. godine bio je ni manje ni više nego naš Ratko Zvrko, tada gimnazijalac od 15 godina.
Izvor: Blog muzeja i galerija Konavala ‘Samonikle priče’
Njegova prisutnost u velikom svijetu započela je sa sloganom za KiKi, a nastavila se očitavanjem brojnih talenata, ostvarivanjem čudesnih uspjeha i tragom kakvog je malo tko ostavio na svim poljima.
Ratko je rođen 20. travnja 1920. godine i svoje najranije djetinjstvo proveo je s majkom u Beogradu, a prema kazivanjima Drveničana vratio se u Drvenik kao dječak od osam godina gdje se tadašnjoj generaciji priključio u školi koja je otvorena u Šiše u kući u Mihanićima. Dio djetinjstva provodio je u Drveniku, a dio s tetkom u gradu. Neki ga se tadašnji susjedi, prijateljice i poznanici iz djetinjstva još toplo sjećaju: Mi kad smo bili đeca nijesmo imali nego što smo imali, bilo je siromaštvo, ali imali smo jednu veliku ljubav jedni za druge… Kad bi vraćali doma konje s paše, Ratko bi vazda govorio „Ajde Ćetko, ajde Zeka, večeri vas slama čeka, a nas Jane mala, ukrop od kupusa“ – kaziva nam njegova susjeda, dvije godine mlađa od njega. Tko bi tada rekao da se u Drveniku odgaja zvijezda.
Boravio je u gradu uz tetku i pomažući dundu Zvrku u drveničkoj mljekari koja je isporučivala mlijeko u grad. Pohađao je gimnaziju i još kao srednjoškolac počeo je boksati. Od početka 20. stoljeća boks, tada zvan šakanje, polagano se uvodi zahvaljujući učiteljima tjelesnog odgoja po gradovima, već tridesetih godina to je popularan sport, a boksačke mečeve prati brojna publika.
Poticani od tadašnjeg menadžera Kostopeča, organizirali su se boks-mečevi koje prati brojna publika. Tako se i nekoliko puta organiziralo i u Konavoskom polju: …za vrijeme kraljevine Jugoslavije, ja mislim 1939. kraj Butijerovih baraka postavilo bi se sve za boksanje, a mi smo doma krali smokava i rakije za tratavat, i navijali bi za Ratka. Bilo je čudo koliko bi svijeta došlo… – kazuje nam starica koja je tada kao cura pohodila konavosku špicu.
Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske šakanje je bilo izuzetno popularno, a održavali su se međunarodni mečevi. Ratko je nastupio za reprezentaciju Nezavisne Države Hrvatske s još šest šakača kolega, a boksački se proslavio u meču 11. travnja 1943. protiv prvaka Italije Lodovica Giobbija, nakon čega je bio par dana u talijanskom zatvoru na Lovrijencu. Godine 1945. prvak je Hrvatske u srednjoj kategoriji.
Bio je jako zgodan, visok, prava prezenca. – sjećaju ga se u Konavlima, ali su tadašnje Konavle bile premale za njega.
Boks ga je doveo do Zagreba gdje je započeo svoj rad kao sportski novinar, prvo prateći boks, a kasnije i ostali sport. Radeći kao novinar u Vjesniku uspostavio je Plavu vrpcu Vjesnika, nagradu koja je prestižno dodjeljivana za plemenite pothvate na moru, organizirao je romobilske utrke oko HNK-a te je uvijek bio strastven i inovativan u brojnim svojim pothvatima.
Kao što bi u nekom drugom sloganu rekli, I to nije sve! – pored svega Ratko Zvrko najčitaniji je pisac za djecu. Njegov je Grga Čvarak, ko suharak, što iz praćke gađa mačke, zbirka pjesama koja je od 1967. godine doživjela 23 izdanja i brojne druge. Zvrko je bio autor brojnih radio i televizijskih emisija. Njegovi su se stihovi utkali u sva naša djetinjstva, a njegova je i Tvoja staza koju je još na odlasku iz Konavala ostavio, a ona je danas možda najpopularnija među Konavljanima.
Mi, za kraj, od plemenitog Ratka Zvrka donosimo onu iz školskih čitanki koje ćete se svi sjetiti u svojoj aktualnosti.
Ako sretneš moju baku,
negdje samu na sokaku,
ti joj priđi srca laka,
kao da je tvoja baka.
Pomozi joj, mali druže,
jer je noge slabo služe,
a i oči teško vide,
pa mi baka slabo ide.
Prepoznat ćeš moju baku,
i po hodu i koraku,
i po bijeloj sijedoj kosi,
i po štapu što ga nosi.
Kroz roj kola i auta,
prevedi je preko puta,
da u vrevi bučnog grada,
moja baka ne nastrada.
A kad baka dođe kući,
sretno će joj srce tući,
o tebi će, sva u sreći,
mnogo lijepa meni reći.