Žena je ženi vuk, ali ne zato što to želi, već zato što je tako naučena. Dok dječaci trče za loptom, djevojčice nesvjesno uče kako taktički ratovati. Tijekom odrastanja, na teže načine shvaćaju kome vjerovati, na koga i što paziti, koga i čega se bojati i gdje se sve trebaju dokazivati. Prije par mjeseci s prijateljem sam povela raspravu na temu zbog koga se žene toliko sređuju i posvećuju ogromnu pažnju na odjevne kombinacije, make up rutine i frizure. Iako sam tvrdoglavo držala onu stranu „zbog nas samih“, njegovi argumenti kako se žene uređuju zbog, pazi sad, drugih žena, a ne muškaraca, zapravo su imali smisla. Polje dokazivanja i besmrtnog rivalstva.
I dok su nam muškarci konkurencija na tržištu rada, jedna drugu gledamo kao rivala na tržištu vrijednosti. I reći ću ovo potpuno otvoreno; kada muškarci ratuju, padaju granate i državni sustavi. A kada žene ratuju; padaju tuđi brakovi, razaraju se obitelji, gube se samopouzdanja i prestaju vrijediti životopisi.
I u tim ratovima nema borbenih linija, ratnih zrakoplova i ne ispali se nijedan metak. Umjesto njega, ispaljuju se pogledi ispod obrva, „komplimenti“ izgovoreni tonom koji nosi poruku za sebe i pasivnom agresijom koja je tiha i ne poštuje pravila Ženevske konvencije. Najtragičnije je što to ne radimo jer smo okrutne, već jer nas od malih nogu uče kako je neka druga ljepša, pametnija, kako će biti uspješnija i poželjnija, a mi moramo smisliti načine kako da ne padnemo u njezinu sjenu. Vremenom se to isto pretvori u mehanizam preživljavanja i osiguravanja vlastite pozicije.
Što sam starija, i po svom iskustvu, ali i razgovoru s drugim ženama, sve sam uvjerenija da ono što mi jedna drugoj možemo servirati, daleko nadmašuje one nepravde koje nazivamo muškim šovinizmom i spolnom nepravdom. Samo smo takvom muškom ponašanju dali definiciju, a kad smo same u pitanju, onda je to: „Ah, žene, to je prirodno“. Ne, nije. To je usvojeno i naučeno, istrenirano i usavršeno. Uđite u jednu učionicu srednje škole koju većinski pohađaju djevojke, a onda u jedan radni kolektiv žena od dvadeset pete do četrdesete pete godine. Principi ratovanja su isti, samo tehnike vremenom postanu oštrije i profesionalnije.
Zato, za razliku od muškaraca, kada žene ratuju one ne ciljaju u tuđa tijela. Ciljaju u tuđu sigurnost, njihovu privatnost, reputaciju, status i emociju. Nisu to ratovi koji se mogu vidjeti golim okom, u koje se može intervenirati i koje bi se dalo pregovorima spriječiti. To su ratovi psihologije, a poražena nije ona koja jednu bitku izgubi, već ona koja ostane bez samopouzdanja za još jednom izdići se iznad situacije u kojoj se našla. I kad se želite uvjeriti je li doista žena ženi vuk, nemate što tražiti u šumama gdje se vuk može pokazati u punoj snazi. Dovoljno je zaviriti u jedan ured kojeg dijele šest, sedam žena iz različitih dobnih skupina i promatrati dinamiku koja se razvija bez ijedne izgovorene riječi. Tu se odlučuje tko je „previše ambiciozan“, tko „previše pristojan“, „nedovoljno zahvalan“, a posebna pažnja uvijek se stavlja na onoga koji je „previše sposoban“.
Najveća ironija je što se toliko vremena borimo za suprotno, najglasnije marširamo za ženska prava, jednakost i podršku, a onda prvom prilikom padnemo na testu kojeg smo same izmislile, testu međusobne solidarnosti.
Svako pravilo ima svoju iznimku i čestitam svim onim ženama koje mogu reći da nešto od napisanoga nisu osjetile na svojoj koži. Malo vas je i imate sreće, jer doista žene ne trebaju još jednu bitku između sebe. Trebaju čopor koji zna da „preživjeti“ znači biti zajedno. A vukovi? Oni to znaju bolje od ljudi. Svjesni su da nisu najjači kad love, već kad štite jedni druge.
