Jedini dubrovački graditelj violina Željko Ćatić, svojim je vrijednim rukama, završio izradu još jedne, četvrte po redu violine, koju je nazvao ‘Jelena’. Prethodne tri su dobile ime po njegovim kćerima, koje se i same bave sviranjem ovog gudačkog instrumenta. Zanimalo nas je po kome u čast je nazvana nova ‘dama’ u kolekciji, tko će joj svojim sviranjem udahnuti život, kako je tekao sami proces izrade i kakva je situacija s ovim zanatom u Hrvatskoj.
– Stvaram nove instrumente, još uvijek sam na violinama, ali pripremam se i iza izradu nekih novih gudačkih instrumenata. Pripremam kalupe za daljnju izradu, prvo ću izrađivati viole, zatim ću prijeći i na violončelo. Cilj mi je bio da od hobija napravim posao, da se isključivo bavim tim – rekao je Ćatić koji je uglavnom samouk. U izradi se koristio literaturom stranih autora i graditelja, ali i nekih hrvatskih, premda je takvih manje.
Ipak, nije želio ostati samo na tome te je otišao korak dalje i trenutno polaže za stjecanje titule majstora glazbalara u Osijeku. Tri violine koje je izradio dobile su ime po njegovim kćerima Marta, Paula i Magdalena koje se bave sviranjem ovog instrumenta, a četvrta je nazvana Jelena.
– Violina ‘Jelena’ je dobila ime po osobi koja je naručila njenu izradu. Odlučio sam davati imena violinama prema osobama koje će ih svirati. Inače, ovo je treća violina napravljena u 2024. godini. Imam i posao u muzejima, tamo sam stalno zaposlen, tako da svaki dan iza tog posla, izdvojim neko vrijeme za izradu violina. To je nekakav tempo kojeg pratim i nadam se da će ostati tako – objasnio je Željko.
Izrada violina je zahtjevan proces koji zahtjeva dosta pažnje i preciznosti. Ćatić je objasnio kako je sve složeno i teško te da mu se u svemu tome najteže nositi sa strpljenjem, koje je u izradi najvažnije zbog malih detalja kojima treba posvetiti dosta vremena. Ističe kako je mir i ustrajanje najvažnije u procesu.
– Moja djeca gledaju svaki proces izrade, no još uvijek mi nitko ne pomaže u izradi. Ipak, na kraju procesa važno je provjeriti kako violina radi i ‘uštimati’ instrument. Oni mi pomažu pri tome, kvalitetno sviraju te pokušavamo postići njegov maksimum što se tiče akustičkih svojstava. Najvažnije mi je da su oni tu sa mnom te se nadam da će se u budućnosti netko od njih posvetiti izradi instrumenata – ispričao je Ćatić.
Što se tiče izrade instrumenata na području Lijepe Naše, neke velike povijesti, baš i nema, kako kaže naš sugovornik. Tijekom 20. stoljeća postojao je jedan graditelj, a trenutno po njegovom saznanju u Hrvatskoj djeluje samo njih dvoje ili troje.
– U Zagrebu ima jedan majstor koji izrađuje violine i ima svoj atelje. Osim toga, nemamo neku tradiciju. U Dubrovniku smo kroz povijest imali dva instrumenta koja su se napravila na tom području, ali ne znamo sa sigurnošću jesu li to bili Dubrovčani ili doseljenici te nisu postojale nikakve graditeljske radionice. U Zagrebu je bila i škola za odrasle za majstora glazbalara, ali mislim da se to isto ukinulo. Sada se preko obrtničke komore može steći zvanje majstora glazbalara, to uključuje ispite, praktični dio, nešto stručnih predmeta koje treba položiti, ali za to nema interesa i rijetkost je da to netko želi. U Italiji je to, s druge strane, sasvim drukčije. Tamo ima dvjestotinjak graditelja, ali i mnogo škola i akademija, ali u nas je to za sad tako – zaključio je Željko Ćatić.
Željku želimo puno sreće u daljnjem radu i još mnogo napravljenih instrumenata.
Foto: Osobna arhiva