Kod mene je glazbena naobrazba krenula slučajno i ne tako rano kao kod većine djece, koja kreću s nekih devet godina… Krenuo sam s 13 godina, upisao Glazbenu školu – počinje priču o svojoj glazbenoj karijeri dubrovački klarinetist i saksofonist Željko Barač.
Diplomirani klarinetist, profesor u istoj toj školi koju je davno i sam pohađao, ponekad (u posljednje vrijeme sve češće) i scenski performer i još mnogo toga… A sve to otkriva za DuList.
Kasno ste, kazali ste, započeli s glazbenim obrazovanjem. Zašto?
To je bila ratna godina, a ni sam nisam znao koju bih školu. Gimnazija po ocjenama nije bila izbor, pa sam dalje tražio nešto što bi bilo dobro, a da daje kvalitetnu izobrazbu. Pa rekoh sebi, idem probati Umjetničku… Sluha sam trebao imati, prijemni za prvi srednje pripremne škole samo položio – tamo su procijenili da imam sluha i tako sam upao na klarinet, koji nije bio moj prvi izbor. No, tada nije bilo profesora saksofona, a meni su rekli: ‘To ti je slično, pa ćeš malo jedno – malo drugo’ i tako je nekako krenulo. A imao sam strogog i vrlo poznatog profesora klarineta, sjajnog profesora Cavalierija koji je bio baš bio poznat po tome kako kog njega – nije bilo zafrkancije! Još je bio sustav onog učenja, tako da nije bilo kao danas da učenici malo idu, pa više neće, nego se radilo…
Tada su nekako krenule i prve, ‘male’ svirke?
S vremenom sam s prijateljima iz glazbene krenuo s prvim jam sessionima između velikog odmora. Pa sam rekao sebi: ‘Pa, ovo je zanimljivo!’ Tako da sam se nekako do kraja srednjoškolskog obrazovanja stvarno uštosio i bio sam, recimo, već tada ‘kandidat za Akademiju’, no tada me nije zanimalo studiranje u klasičnom smislu. Više sam htio sa saksofonom kao glavnim instrumentom postići nešto s bendovima i tako je krenulo – odustao sam od Akademije te isto priopćio profesoru. Onda je krenulo uvjeravanje… Imao je pravo profesor, ali nekako mi nije žao što nisam odmah pošao na Akademiju.
Zašto?
Jer sam u tom razdoblju naučio stvari koje poslije možda ne bih naučio. A Akademija je sjajna jer zanatski sve tamo naučiš što trebaš, pa se poslije nadograđuješ. Ali često se svodi i na vježbanje po sobama i sviranje po ispitima… Uglavnom, htio sam jazz akademiju, ali sam skužio da mi to neće na kraju puno pomoći, tako da je izbor ipak pao na klasičnu, kao mjesto koje će mi dati jaču plaformu za siguran posao. Pogotovo u orkestrima, simfonijskim ili pak pedagoškom radu, gdje je ipak klasična akademija bitnija – čak mi je taj izbor instrumenta kojeg ću studirati pao na klarinet, jer sam smatrao kako ću s njime imati veći izbor i više mogućnosti rada. Recimo, i dan danas sviram kao vanjski suradnik u DSO-u, zahvaljujući klaritnetu, koji mi je ‘na papiru’. Dakle, na Akadamiji sam dobio sigurnost, papir s kojim je ‘sve lakše’.
Kako je teklo razdoblje između škole i Akademije?
Tih pet šest godina sam svirao s raznim poznatim bendovima iz grada. Gaže su mi, uz te autorske stvari, donijele taj stalni nastup pred publikom. Normalno je imati pozitivnu nervozu, a ne znam nikoga tko je potpuno cool kad nastupa, pogotovo kad svira neki važan koncert. Što ti je bitnije, više si ‘uznemien’, no što si spremniji, više se smanjiva razina treme. Tako sam naučio i po klubovima i po kafićima kako mogu izaći i odsvirati i da nemam neugodu, snađem se, plivam. To su stvari koje te nitko ne može naučiti, to se mora proći. I to mi je koristilo na Akademiji, te ‘predradnje’.
A nakon Akademije? I svirate li više klasičnu glazbu?
Sam se zaposlio u Glazbenoj školi, pa nastavio paralelno i s klasičnim i s drugim nastupima. Klasika se danas više izvodi za svoj gušt, ako to voliš… Nema tu publike, ulaznica, prihoda… Dakle isključivo za svoj gušt i promociju struke, kolega i sebe. A što se tiče drugih stvari, to je već malo drukčije – Dubrovnik daje puno mogućnosti ljeti, svima. Tko god zna nešto svirati, tko je snalažljiv može naći neki angažman.
Je li danas više ili manje djece koja su zainteresirana za puhačke instumente?
Zadnjih godina mogu se pohvaliti kako sve više i više djece traži saksofon, ali ima i dosta njih zainteresiranih za klarinet. Još uvijek je prisutan, nazoimo ga, ‘klišej’, klasika – gitara, klavir… A inače, imamo sad promotivne koncerte i po vrtićima i po školama gdje prezentiramo puhačke intrumente djeci u sklopu škole, a imam i kvartete i tria s klinicma s kojima izvodimo filmsku glazbu. Takvih koncerata recimo bude pred upise. Tako da djeca vide i poslušaju o čemu mi to zapravo pričamo i što mi to radimo!
Nekoliko godina radite u školi. Kako je raditi djecom, učiti ih jezik glazbe?
Pedagoški rad mi je, mogu reći, odgovarajući iz više aspekata – jednostavno, s djecom je lakše raditi nego s odraslima i individualna je nastava, nije kao u klasičnoj školi gdje imaš razred od tridesetoro djece pa ih je teško kontrolirati. Ovdje dolaze jedan po jedan, posvetiš se svakome, može se raditi kvalitetno…
Klarinet i saksofon – čine se ko dva iznimno teška instrumenta za djecu?
Klarinet je, uz obou, hornu, fagot i slično, trubu, dosta težak, pogotovo za malu djecu. Klarinet je posebno težak jer je na njemu teško dobiti ton od kojeg se kreće dalje. Pa se lako gubi moral i zato su profesori tu – da ohrabre djecu. Recimo, teži je instrument za napredovati, ali kad se uhvati, uz volju i podršku, koja je najbitnija od svega, može se svladati jako uspješno.
Što Vas najviše smeta u pedagoškom radu?
Smeta mi što se danas glazbeno školovanje shvaća kao trening, kao drugi oblici rekreacije i aktivnosti, ali to ne bi trebalo biti tako – jer ipak na kraju dođu ispiti i ocjene, pa su djeca začuđena. Sve je skupa shvaćeno krivo. No nije lako niti djecu natjerati i da uče i da vježbaju i da sviraju… Problem je u tome što, koji god instrument uzmeš, postoji taj jedan zanatski period koji se mora dobro postaviti kako bi djeca zapravo svirala ono što ih zanima. Zapravo, ono što je atraktivno obično jest lagano za odsvirati, ali prije toga mora proći jedan dio adaptacije, tehnike, nota, disanja… Tako prođu dvije godine dok se ne dođe do situacije kad se može odsvirati meolodija, na primjer, Pink Panthera, što je zapravo jedna od prvih stvari koja se zna kad se čuje na saksofonu. Treba zadržati koncentraciju i volju djece, a djeca žele danas sve ‘jednim klikom’, želi se brzi rezultat i sve se mora brzo realizirati i ako nešto ‘šteka’ odmah se mijenja.
Saksofon koristite kada nastupate pred malo ‘modernijom’ publikom, na raznm eventovima poput partyja i slično. Uz to, prepravili ste svoj sax kako biste mu dodatno dali na atraktivnosti i sada imate ‘svjetleći instrument’ . Kako to sve skupa izgleda?
To je recimo ‘stara ideja’, ukrasiti instrument led trakama da izgleda što atraktivnije u ambijentu gdje su reflektori i laseri sa svih strana. Taj mali ‘light show’ mi je prijatelj instalirao na saksofon i ljudi super reagiraju na to. Osim jazza, funka i rocka na kojima sam izgradio svoj glazbeni izričaj, počeo sam u zadnje vrijeme nastupati sa DJ-evima što mi se svidjelo, a partyji mi nisu mrski, to jest elektronska glazba. Taj spoj saksofona i house glazbe je u zadnje vrijeme je iznimno popularan kako vani tako i kod nas. Slobodna improvizacija na dobre plesne ritmove stvarno uvijek dobro prolazi pogotovo na atraktivnim lokacijama kao što su klubovi, plaže ,brodovi ljeti, doslovno spajam posao i provod. Zanimljivo je usklađivati saksofon uz takvu glazbu,naravno, moraš se ‘ufilmati’ u to, moraš izgledati zabavno i dobro svirati, moraš se ‘spojiti’ s takvom glazbom. Dakle svira se uz gotovu, isproduciranu glazbu, snimljen i ispeglan zvuk i ti moraš zvučati u skladu s time. Nije lako biti u toj priči. U tu svrhu nabavio sam i neke male aparate, procesore, koji davaju te neke efektiće,tako da nerijetko uvjeravam ljude da se ne radi o ‘playbacku’. A nije lako danas niti samo svirati na tim nastupima, moraš biti zanimljiv i bez svirke i voditi računa i o scenskom nastupu koji je jednako bitan….Dosadašnji nastupi su mi donijeli još više upita i angažmana baš u tom điru i u planu imam snimiti i autorski materijal u suradnji sa nekim dubrovačkim DJ-evima i producentima.
Kako uskladite sve te Vaše obaveze – ljeti gaže, zimi školu?
Tako da ljeti izgubim pet, šest kila! Početak nastave dođe mi k’o odmor.