Nakon odgađanja početka akcije, prvo radi poštivanja odredbi sporazuma, a potom i radi olujnog juga, nešto iza ponoći 21. listopada izdana je zapovijed za izvršenje zadaće iskrcavanja u Cavtat.
Sav teret probijanja neprijateljske prve crte ovisio je o 5. bojni 1. brigade ZNG i BG „Konavle“ koje su krenule prve. Ne smijemo zaboraviti ni snage PU Dubrovnik, ATJ Karlovac i ATJ Lučko koje su već bile ubačene na teritorij Konavala radi zaštite civilnog stanovništva i zaustavljanja upada četnika iz istočne Hercegovine.
U jednoj od svojih knjiga sjećanja „Tigrova odlučnost“, Ratko Dragović Klek, koji je zapovijedao snagama 5. bojne, opisao je plovidbu trajektom „Pelješćanka“ po jugu snage 4,5 bofora, raspored i zadaće postrojbi, te sam tijek borbenih djelovanja. Tako u njegovim svjedočanstvima nalazimo i poimenični popis 83 pješaka i 30 pripadnika zapovjedništva logističkog voda i minobacačke bitnice koji su sudjelovali u ovoj akciji.
Nakon iskrcavanja na cavtatskoj rivi u 3,15 sati, ove snage predvođene vodičima Selakom i Martinovićem, brzim hodom izlaze na Obod, te preko u potpunosti spaljene Zvekovice, dolaze do sela Uskoplja odakle napreduju cestom prema četničkim položajima na rubu konavoskih brda.
USPJEŠNO OSLOBAĐANJE KONAVALA
Prvi sukob s neprijateljem uslijedio je kada su došli ispod utvrđenog visa Gradine – tt 562. Neprijateljska vatra iz protuzračnog topa „trocijevca“ bila je usmjerena na snage 1. bojne 1. brigade ZNG koje su imale zadaću napredovati istim pravcem. Nakon što je ovo oružje neutralizirano preciznim pogotkom iz „fagota“ Tigrovi nastavljaju napredovanje prema selu Jasenice u koje ulaze u poslijepodnevnim satima. Prije toga, s njihove desne strane začuli su pucnjavu što je značilo da se i borbena grupa „Konavle“ sukobila s neprijateljem. U tim borbama poginuo je, oslobađajući rodne Konavle, dubrovački branitelj Mato Golubić.
O namjerama snaga Hercegovačkog korpusa na području Konavala i njihovoj riješenosti da brane zaposjednute položaje najbolje svjedoči urušavanje komunikacija i postavljanje brojnih minskih zapreka i polja. Zanimljiv susret s jednom od zapreka, već prvog dana, ovako opisuje Ratko Dragović: „Odjednom, desno od nas nekoliko stotina metara, čujem strašnu eksploziju. Okrenem se i vidim veliki dim na dijelu gdje je napredovao “Oblak 40”.
Odmah su mi javili da imamo ranjenih. Što se moglo dogoditi? Kako su svi čuli da se neprijatelj povukao, počeli su se opuštenije penjati prema vrhu. Drago Šafran, zapovjednik voda, teže je ranjen u ruku, a Duško Trojak, zapovjednik desetine lakše je ranjen. Po njihovoj izjavi kad su prelazili neku strmu liticu nehotice su rukom zakačili nekakvu žicu i povukli je. U tom trenutku nastala je strašna eksplozija. Kasnije sam saznao da je neprijatelj na tome potezu izradio desetak naprava od trotilskog metka od 4 kilograma spojena na potezni diverzantski upaljač. Oko tog metka natrpao je 1/3 do 1/2 kubika kamenja veličine šake. Sve spojio žicom u razmaku desetak metara. Znači, pokrio je prostor oko 200 metara i to baš onaj po kojem smo se mi kretali.“
Sutradan je u potpunosti slomljen pojedinačni otpor neprijatelja na ovom pravcu napada gdje Tigrovi nezaustavljivo prodiru do Glavske i Ivanovog križa na samoj granici Republike Hrvatske, a BG Konavle preko sela Šilješci prodire do Dube i Stravče. Istodobno policijske snage ulaze na svoje položaje u „žutoj zoni“ od sela Dubravke i Vodovađe, preko Debelog brijega do rta Kobile. Tog 21. listopada 1992. godine u Konavle se prebacuju i 2. bojna 1. brigade ZNG koja osigurava popravak puta u Platu, te 3. bojna koja napreduje prema Čilipima i Grudi.
U poslijepodnevnim satima u borbeni raspored uključena je i 1. Domobranska bojna Dubrovnik, koja organizira obranu oko sela Kune, a 23. listopada se kopnenim putem prebacuju i snage 156. brigade Hrvatske vojske koje preuzimaju položaje oko sela Duba i Stravča. BG Konavle zauzima položaje iznad sela Dubravke, Crnu ljut, Česminovu glavu i Pelimovo brdo, te položaje uz komunikaciju Dubravka – Grab, čime je u potpunosti završena akcija oslobađanja Konavala.
AKCIJA „VLAŠTICA“
U skladu s već navedenom temeljnom zamisli završnih akcija Hrvatske vojske, u ranim jutarnjim satima 21. listopada iz Plata prema Veljem dolu izlazi 35 pripadnika 4. satnije 1. bojne 163. brigade HV pod zapovjedništvom Marka Rešetara i u 12,40 sati uspijevaju uspostaviti vezu sa snagama 5. bojne 1. brigade ZNG.
U zoru 22. listopada 1992. godine, u napadna djelovanja prema utvrđenom masivu Vlaštice kreću snage 4. brigade ZNG i 163. brigade HV. Na glavnom smjeru napada bile su angažirane snage 3. Imotske bojne i 5. bojne (SHUB) 4. brigade ZNG, koje su imale zadaću napredovanja preko visova sa zapadne strane Vlaštice prema selu Bobovište. Očekujući snažnu bočnu vatru neprijatelja, a kako bi ga iznenadile i zavarale, snage 1. bojne i oklopno mehanizirane satnije izvršile su lažni napad prema željezničkoj stanici Hum i selu Cerovac.
U prvim napadima snage 3. i 5. bojne naišle su na snažan otpor neprijatelja i pretrpjele teške gubitke. Poginuli su zapovjednik satnije 5. bojne Ivo Beljo, zapovjednik voda 3. bojne Mate Vučak – Čigra, te Miljenko Radman – Livaja, a jedanaest pripadnika 4. brigade je ranjeno. Istodobno u napad iz smjera Ivanice i Župe dubrovačke prema Drijenu i Buavcu kreću i ostale snage 163. dubrovačke brigade.
Prilog 1.: Ratni zemljovid 163. brigade HV – Akcija „Vlaštica“ (Zbirka dokumenata, inv. br. MSP D 2668)