Mlada dubrovačka arhitektica Ida Polzer autorica je projekta obnove starog zatvora u Karmenu.
Upravo to je bila tema njenog magistarskog rada „Što se može promijeniti kad sve mora ostati kako jest: Inovativni model održive obnove povijesnih građevina u Dubrovniku“ kojeg je obranila u svibnju 2010. godine na Sveučilištu Texas u Austinu, u klasi dr. Stevena A. Moorea, dr. Wernera Langa i dr. Michalea Hollerana, a projekt je predstavila i na Međunarodnoj konferenciji "Podupiranje pametnog i održivog rasta te rast uključivosti u povijesnim gradovima".
Prema njenoj ideji, zgrada starog zatvora u zimskim mjesecima bila bi mjesto održavanja raznih programa akademskog karaktera, dok bi se u ljetnim mjesecima u njoj održavali javni sadržaji. O tom projektu za duList smo razgovarali s Idom Polzer.
– Rad istražuje inovativne metode obnove i reprogramiranja povijesnih građevina na primjeru povijesne jezgre Dubrovnika. Tijekom magisterija, čiji je fokus bio na održivoj arhitekturi, posebno me zaintrigirao upravo postojeći izgrađeni okoliš i njegove vrijednosti u vidu već uložene energije i formiranih društvenih zajednica. Budući je održivost kompleksna i ne odnosi se samo na energetsku učinkovitost, već uključuje i sociološke i kulturološke aspekte (uz energetske i ekonomske), problematika se mora gledati cjelovito kako bi se postigao pravi održivi razvoj.
U sklopu svog magistarskog rada koncentrirala sam se na povijesne sredine koje bi trebale biti idelan primjer te holističke održivosti, budući da se kroz postupan rast i adaptaciju na nove uvjete života prilagođavaju kulturološki, infrastrukturalno i u arhitektonsko – urbanističkom smislu. No, u današnje vrijeme događa se jedan paradoks – povijesni gradovi stagniraju i degradiraju – ističe Ida Polzer pojašnjavajući razloge zbog kojih je upravo izabrala ovu temu za svoj magistarski rad.
Dualni sezonski život Grada
– Kompleksna degradacija povijesnih jezgri očituje se kroz dva bitna elementa: prvi je njihov monofunkcionalni razvoj koji je pretežno orijentiran na turizam. Drugi element čine nefleksibilni konzervatorski uvjeti koji s jedne strane imaju vrijednu motivaciju očuvanja arhitektonskog naslijeđa kao bitnog elementa kulture, dok s druge strane onemogućavaju prilagodbu na današnje uvjete života.
Postoje brojni europski primjeri povijesnih gradova koji se suočavaju s upravo spomenutim problemom, a Dubrovnik je jedan od njih. U Dubrovniku se posljedice degradacije povijesne jezgre konkretno vide u dualnom sezonskom životu i iseljenju brojnih sadržaja, servisa i institucija potrebnih za svakodnevni život. I istovremeno, dok je sačuvano arhitektonsko naslijeđe upravo razlog dolaska brojnih turista, privatni vlasnici povijesnih građevina su ti koji pod strogim konzervatorskim uvjetima sami moraju obnavljati i čuvati elemente tog nasljeđa.
Cilj ovog projekta bio je pronaći način obnove koji bi bio alternativa konzervatorskim uvjetima i koji bi olakšao uvjete života u povijesnim građevinama i sredinama. Omogućio bi i implementaciju novih sadržaja u građevine čija površina i lokacija to dopuštaju, a u vidu revitalizacije gradske jezgre – napominje i dodaje kako se, da bi istražila upravo taj problem, odlučila napraviti arhitektonski projekt obnove zgrade starog zatvora.
– Zgrada bivšeg zatvora izabrana je iz pragmatičnih razloga, budući da je u vlasništvu Grada, jer je dovoljne veličine da bi se u njoj mogli istraživati razni programi, te jer nije bila nedavno obnavljana. Samom projektu prethodilo je jedno široko istraživanje raznih europskih presedana inovativne obnove povijesnih građevina, istraživanja tradicionalnih materijala i arhitektonskih elemenata koji su korišteni u Dubrovniku tijekom povijesti te njihova prilagodba političkim, socijalnim i drugim uvjetima, pa sve do urbanističkog istraživanja same gradske jezgre.
Prethodna analiza uključila je i suvremene tehnologije koje bi se mogle primijeniti na povijesnim građevinama kako bi se poboljšala njihova energetska učinkovitost. Projekt je vođen inicijalnom pretpostavkom o održivosti koja se sastoji od socijalnih, kulturoloških, energetskih i ekonomskih aspekata. Osim same zgrade zatvora, u obuhvat sam uključila i arheološko nalazište na Pustijerni. Ideja implementiranog programa je da bude fleksibilan, kako bi se mogao prilagoditi dualnom sezonskom životu, te da bude interaktivan s okolnim sadržajima koji će se međusobno potpomagati u zimskoj sezoni.
Interaktivnost i fleksibilnost novog programa donijeli bi dodatnu vrijednost cijelom području i vodili ka smanjenju sezonske dualnosti gradskog života – dodaje Ida Polzer i naglašava kako je u zgradi starog zatvora u ljetnim mjesecima predvidjela smještanje javnih sadržaja, a u zimskim projekte akademskog karaktera.
– Moja ideja je da se u zgradu starog zatvora u zimskim mjesecima smjesti program akademskog karaktera vezanog za naše i inozemna sveučilišta, poput programa razmjene studenata. Dakle, bili bi to programi koji bi gostujuću akademsku zajednicu zadržali u Gradu i po cijeli semestar, što bi omogućilo integraciju akademskog i društvenog života unutar gradske jezgre, generirajući potrebu za novim kulturnim, društvenim i servisnim sadržajima. Tijekom ljetnog razdoblja prizemlje i 1. kat služili bi za javne sadržaje – izložbe, predavanja, performanse – dakle otvorili bi se javnosti – naglašava Ida Polzer i napominje kako je na 2. katu i u potkrovlju zimi predvidjela dormitorij za studente i profesore, a u ljetnim mjesecima jednu vrstu hostela.
Što se tiče Pustijerne i arheološkog nalazišta, kao urbanističku matricu za izradu projekta koristila je već postojeći projekt iz 1990. Zavoda za urbanizam i arhitekturu Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu.
– Idejni projekt za izgradnju na Pustijerni iz 1990.-te korišten je kao matrica za dodatne sadržaje koje sam uvrstila u to područje. Uvršteni su oni sadržaji koji trenutačno nedostaju u Gradu, kao servisni i trgovački, te programi koji su interaktivni s akademskom institucijom u zgradi zatvora, npr. restoran koji se zimi koristi kao studentska kantina. Uključila sam i tvrđavu Svetog Spasitelja koju danas koriste Gradska glazba i Muzička škola, a koja bi također povremeno sudjelovala u akademskom programu zimi kao veća dvorana za predavanja, i javnom programu ljeti kao dvorana za izložbe, predstave, koncerte i slično – ističe.
Minimalne intervenicje
Dodaje kako bi arhitektonske intervencije u samom prostoru bile minimalne.
– Sama struktura zgrade je rezultat vremena u kojem je nastala i njezine originalne namjene: niz manjih prostorija odvojenih masivnim zidovima. Zbog nove namjene određene ovim projektom, intervencije bi bile nužne, ali su ipak svedene na minimum: u projektantskom smislu one se sastoje od proširenja nekih postojećih otvora radi funkcioniranja javnog i akademskog sadržaja.
Prostor ispred zatvora projektiran je kao novi gradski trg, a najveće intervencije na fasadi dogodile bi se u prizemlju, radi otvaranja zgrade prema novom trgu – dodaje i naglašava kako se u sklopu ovog projekta bavila i istraživanjem energetske učinkovitosti, ispitujući razne tehnološke sisteme, a najbolje rezultate uključila je u projekt. Intervencije uključuju i gustijernu ispod novog trga u koju bi se skupljala kišnica i koristila za servisne potrebe zgrade zatvora. Materijale koje koristi su suvremeni materijali koji su ostavljeni vidljivima, čime se jasno razabiru nove intervencije.
– Ideja intervencija u estetskom smislu je da ne kompromitiraju i ne imitiraju postojeće povijesne elemente, da su kvalitetne i nenametljive, te da se jasno razabiru kao suvremeni arhitektonski izričaj. Promjena je namjerno ostavljena razotkrivena, te je tretirana kao jedan novi sloj na postojećim povijesnim slojevima – napominje i dodaje kako je korištena „jednaka estetska logika“ i za funkcionalne i tehnološke intervencije.