Na jednom kapitelu klaustra Male braće prikazan je Mojsije u klečećem položaju s knjigom u rukama. U tom pokorničkom stavu očito je zato što moli Jahvu da se smiluje i oprosti narodu. Pri tom je napadnut od dva različita psa, od kojih je jedan dalmatinac.
Kako se u ovu scenu molitve prošnje uklapaju psi koji grizu Mojsija? Pas vrijedi kao čovjekov dobar prijatelj i često se veže uz gospodara. Ipak, pas može biti vrlo opasna životinja, koja se koristila i u ratne svrhe. U te svrhe, poznato je, korišten je i dalmatinac kao pratitelj konjanika. Četiri dalmatinca na drugom kapitelu izgledaju miroljubivo i njihove prignute figure imaju funkciju u nosivoj konstrukciji klaustra, kao uostalom i ova scena s Mojsijem. Kod ove „biblijske scene“ psi međutim nisu miroljubivi. Napali su gospodara, i to Mojsija koji vrijedi za vođu njihovih gospodara. Jednog čovjeka napala su dva psa i svaki od njih grize po jednu njegovu nogu. Nije riječ o nekoj zaigranosti pasa, niti o pozi koja je umjetniku slučajno došla na pamet. Radi se o promišljenoj konstrukciji koja šalje teološku poruku. Tako strašni ugrizi ovdje simbolički mogu predstavljati višestruko mrmljanje Izraelaca i prigovore Mojsiju i Aronu zašto su ih doveli u pustinju, da žeđom pomori njih, njihovu djecu i njihovu stoku (Izl 14,11). Psi ovdje mogu predstavljati ljude, koji se gube i ponašaju „životinjski“, prave zlatno tele i klanjaju mu se kao bogu. Može se u njihovim zagrizima očitati želja Izraelaca da spriječe Mojsija u molitvi, da ga odvrate od klanjanja Bogu koji ih je uveo u pustinjske nevolje. Prikaz se može čitati i kao želja naroda da se Mojsija privoli da se moli njihovu „zlatnom bogu“. Psi također naravno predstavljaju i životinje, koje se sa svojim gospodarima osjećaju prevarene i ugrožene, pa otuda ovdje njihov krvoločni napad. Inače, u Bibliji se na sedamnaest mjesta spominje pas. Ne postoji, međutim, takav izričaj koji bi se doslovno moglo povezati sa scenom na ovom kamenom kapitelu. Navod blizak po smislu i najbliže mjesto u opisu izbavljenja iz egipatskog ropstva donosi knjiga Izlaska. Tu se kaže: „Među Izraelcima ni pas neće zalajati na živo stvorenje: ni na čovjeka ni na životinju.’ Po tome ćete znati da Jahve luči Izraelca od Egipćanina.“ (Izl 11,17). Riječ je tu, prema svetom piscu, više o razlici koju Jahve pravi između poganih Egipćana i vjernih Izraelaca. Također je tu govor o psima lutalicama u kojima se u stvari prepoznaju pogani. O njima pjeva i psalmist: „Opkolio me čopor pasa, rulje me zločinačke okružile, probodoše mi ruke i noge.“ (Ps 22,17). Ili pak: „Uvečer se vraćaju, reže poput pasa i trče po gradu“ (Ps 59,7). Predočeni psi na kapitelu ne samo da laju, nego napadaju čovjeka, pa citirani tekstovi mogu nuditi zaključak da se ovdje radi o egipatskim psima, koje su Izraelci poveli sa sobom da im čuvaju stoku i da im na druge načine služe. U trenutku kolebanja naroda i ovi ratni psi našli su se na strani kolebljivaca. Navedeni biblijski citat, koji na neki način razlikuje izraelske od egipatskih pasa, upućuje pak na činjenicu da su Izraelci imali i svoje mirne pse. Njih pak otkrivamo samo u knjizi Tobijinoj, gdje je pas opisan kao pratitelj čovjeka (Tob 6,1 i 11,4).
Majstor, koji je isklesao ovaj kapitel, očito je bio upućen ne samo u biblijski nego i u pseći svijet. Biblija inače na pse, osim u spomenutoj Tobijinoj knjizi, uglavnom gleda kao na zle i nečiste životinje. A u Egiptu su pak životinje, pa tako i psi, značili sasvim drukčiju vrijednost. Štovani su kao bogovi ili božji pratioci.
U ovoj sceni mogu se prema tome prepoznati oni koji prigovaraju Mojsiju što ih nije ostavio u Egiptu, gdje su „sjedili kod lonaca s mesom i jeli kruha do mile volje“, nego ih je doveo u pustinju (Izl 16, 3). Po tom tumačenju, klesar je ovim prizorom htio reći da su protiv Mojsija i njegova saveza s Bogom pogani, oni koji su zlatno tele napravili. Dok on moli Jahvu da se smiluje narodu „ujedaju ga“ oni koji su protiv te molitve i koji se opet okreću Egipćanima. Njih na ovom kapitelu predstavljaju zli psi, a jedan od njih je dalmatinac.
Ako pozornost skrenemo s ovakvog mogućeg tumačenja i biblijske uloge u kojoj se našao dalmatinski pas, iz ove scene može se čitati i njegova duga povijest i njegovo vjerojatno egipatsko porijeklo. Ta vrlo stara teorija dobila je ovdje u franjevačkom klaustru još u starom vijeku potvrdu u kamenu. Mojsije koji je iz egipatskog ropstva kroz pustinju vodio narod u obećanu zemlju prikazan je u poniznom molbenom stavu pred Gospodinom. Uz narod su išle životinje, koje su čuvali psi. Dva psa, dvije različite pasmine, ovdje su iza Mojsijevih leđa, a jedan je lako prepoznatljiv kao dalmatinski pas. Zanimljivo je da je i ovaj njegov lik, kao i neki dalmatinci na drugom kapitelu, u domovinskom ratu pogođen gelerom i možda tako spasio nekoga koji je u tom trenutku radio u ljekarni.
Može se gotovo sa sigurnošću tvrditi da pet pasa dalmatinaca prikazano na kapitelima klaustra predstavljaju najstarije figure tih pasmina u našim krajevima. A stara pretpostavka, da su ovi hrtoliki psi iz Egipta došli u područje ilirske Dalmacije preko Male Azije i Grčke, potvrđena je ovdje u kamenoj plastici gdje se tog psa veže uz Mojsija i izlazak Izraelaca iz Egipta. A da psi dalmatinci potječu iz Egipta potvrđuju njihovi prikazi na grobnici egipatskog vezira Rekhmire iz vremena oko 1450. prije Krista. To je upravo Mojsijevo vrijeme, i vrijeme izlaska Izraelaca iz egipatskog ropstva. Zanimljiva je u tom smislu i činjenica da je u grobnoj kapelici, koju je dao sagraditi isti vezir, pronađen crtež na kojem su prikazani robovi (Izraelci) s čitavim procesom proizvodnje opeka.
Kameni psi dalmatinci u klaustru Male braće dokaz su da je pasmina ovog psa već najkasnije u početku 14. stoljeća bila u Dubrovniku. U ovom podneblju ti su se psi snašli, prilagodili okolini i odatle se proširili svijetom pod imenom dalmatinski psi, pod imenom kraja s kojim su se srodili. U ovo naše vrijeme opet se i službeno po Međunarodnoj kinološkoj federaciji (FCI) zovu dalmatinski psi, a zemlja njihova porijekla Hrvatska.
Fra Stipe Nosić