Ovoga ću vas puta, a nastavno na sve priče, pretpostavke, insinuacije koje se protežu u javnom prostoru zadnje vrijeme, upoznati u najkraćim crtama sa sadržajem Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama.
Znam da će većina promisliti – a tko će nas i našu djecu zaštititi od njih? Jer eto to je, koliko sam uspjela iščitati iz komentara na portalima i društvenih mreža, aktualno razmišljanje. A nije baš sve tako crno bijelo, niti se osobe s duševnim poteškoćama treba tako ‘trpati u isti koš’ niti a priori obilježavati kao opasne, jer nisu! Svakako većina nije. Stigmatizacija je prisutna inače, a sad je pojačana i to nikako nije dobro. A kako ne bi imali predrasude i kako bi problematiku shvaćali te joj pristupali na adekvatan način trebamo raspolagati određenim informacijama. I iz domene psihologije i psihijatrije i prava. Po pitanju prvo dvoje ono što mi mediji možemo je informirati se kod stručnjaka. To nerijetko i činimo i saznajemo kako na žalost u našoj državi nedostaje resursa da se tim osobama pruži pomoć koju trebaju, a faktora koji povećavaju rizik od duševnih oboljenja je sve više. Što se pravnog segmenta tiče, a s obzirom na značaj materije, kroz par kolumni ću pojasniti temeljne pojmove, zakonska rješenja, stanje u praksi i ukazati na ono što nije dobro i načine na koji bi to trebalo promijeniti. Sada ću samo uvesti u tematiku…
Mjere i postupanje
Uglavnom, Zakonom o zaštiti osoba s duševnim smetnjama propisuju se temeljna načela, zaštita prava te uvjeti za primjenu mjera i postupanje prema osobama s duševnim smetnjama. Ovim se Zakonom najprije definiraju temeljni pojmovi poput: osobe s duševnim smetnjama, prisilnog smještaja i zadržavanja, pristanka, teže duševne smetnje… Potom se navode spomenuta temeljna načela zaštite osoba s duševnim smetnjama, a to su primarno: pravo na zaštitu i unapređivanje zdravlja, zaštita i poštivanje dostojanstva u svim okolnostima, pravo na zaštitu od svih oblika iskorištavanja, dobrovoljnost i pristanak kao preduvjeti za liječenje. Nakon toga se nabrajaju brojna prava osoba s duševnim poteškoćama koja se na žalost u našem društvu često ne poštuju, odnosno ne ostvaruju. Jedno od značajnih prava osoba s duševnim smetnjama je zaštita tajnosti podataka. A čitam zadnjih dana neke prijedloge kako bi se trebao objaviti nekakav registar osoba s duševnim oboljenjima. A to kao pravda činjenica da neke osobe s duševnim smetnjama predstavljaju opasnost. Svaki komentar je suvišan!
Zašto se oglušujemo?
Ovim ću se pitanjem detaljnije svakako pozabaviti u jednoj od idućih kolumni, jer zaista svaki od aspekata zaštite osoba s duševnim smetnjama koji propisuje navedeni Zakon zaslužuje pažnju. Jer kao što sam već napisala stvari nisu crno bijele i sve ima svoje. Kad kažem ‘sve’ mislim na ono što piše u Zakonu koji je, kao i većina naših zakona, po mom sudu dobar, solidan, samo ‘šteka’ u praksi. Logično je da se osobu bez njenog pristanka ne može hospitalizirati. Pa tako je u svim modernim demokratskim državama. Logično je da se trebaju ispuniti određeni preduvjeti da bi se nekoga moglo prisilno lišiti slobode. A nije samo zatvor lišavanje slobode. I smještanje u bolnicu ako je na silu je isto to. Međutim, Zakon omogućuje i to ako je osoba opasna po sebe ili druge. I tu nastaje problem. Jer bitna je procjena. Procjenu naravno vrše stručnjaci. Inače, a naročito u zadnje vrijeme ih se proziva i razvlači po medijima. Neću reći da za pojedince to nije opravdano i naravno da se nadam da će se u slučajevima kada je zbog nečijeg propusta netko nastradao naročito ozbiljno pristupiti provjerama i po potrebi sankcioniranju. Ali isto tako ne smijemo zanemariti činjenicu da nas i naša pučka pravobraniteljica i mjerodavne europske organizacije upozoravaju već toliko vremena, a mi se oglušujemo, da nam sustav ne funkcionira. Da nemamo dovoljno stručnjaka za rad s osobama s duševnim poteškoćama, da ih je premalo u odnosu na broj ljudi koji trebaju njihovu pomoć. Također, da je u bolnicama premalo mjesta za sve koji su u potrebi, konkretno premalo kreveta. Da ne nabrajam. I što je onda realno za očekivati?!
Ovo je, kao što sam na početku navela, samo uvod. Kad, temeljem raspoloživih zakona, statističkih podataka i preporuka, krenem obrazlagati točku po točku što je ‘trulo u državi Danskoj’, vjerujem da će vam biti puno jasnije da javni linč, kršenje prava osoba s duševnim smetnjama, nekakvi registri, prisila… nisu rješenje. Kako bi prevenirali slučajeve poput onog koji se dogodio u Zagrebu moramo promišljeno i sustavno djelovati. Već sam pisala, ali još jednom ću ponoviti, sigurnosne mjere u školama su dobro došle kao nekakva mjera zaštite, ali nikako kao stvarna dugoročna zaštite naše djece od osoba s teškim duševnim oboljenjima kod kojih su stvari izmakle kontroli. Isto vrijedi za sve ostale ustanove i zaštitu građana općenito.