ŽARKO KOVAČEVIĆ, FRONTMAN GRUPE S.A.R.S. ‘Perspektiva’ i ‘Lutka’ su i dalje najtraženije pjesme na koncertima

Punog naziva ‘Sveže amputirana ruka Satrianija’, bend S.A.R.S. u Dubrovniku je već stalan gost. Frontman benda Žarko Kovačević popričao je s nama o počecima benda, odluci da više ne izdaju albume, ali i promjenama koje je bend doži­vio kroz dvanaest godina svog postojanja.

Vaš ‘Posledni album’ je izašao 2016. s kojim ste odlučili potpuno odu­stati od forme albuma. Je li se što promijenilo u Vašem stavu od tada?
I nama je ta odluka bila skroz nova. Mi smo joj možda i pristupili malo nespretno, jer nismo navikli tako raditi. Kada izbacujete album onda ide singl prije albuma, pa singl s albuma nakon što izađe pa video spot i tako dalje. Sada je to ipak nešto drukčije jer samo singlove izbacujemo, a fokus nam je na koncertima. Recimo imali smo kompli­kacija sa spotom za pjesmu ‘Živim na Balkanu’, za tu pjesmu spot je trebao biti snimka live nastupa iz Lisinskog kada smo je premijerno i izveli. Dogo­dilo se puno tehničkih problema i taj spot nismo na kraju uspjeli realizirati. Bez obzira na to meni je forma koje se držimo i dalje u redu.

Kako publika reagira na Vaše nastupe sada u odnosu na Vaše početke? Je li se puno stvari promijenilo?
Zanimljivo je da mi ne kupujemo klikove na internetu, pa je to sve sporije nego što se danas očekuje. Meni je to super, jer vidim reakcije ljudi na koncertu. Na primjer baš ta pjesma ‘Živim na Balkanu’ ili pjesma ‘Teško je’, koja se tek treba ‘zavrtiti’ na radiju, su dobri primjeri. One nisu ni jako promo­virane, ali publici se sviđaju i pjevaju ih s nama u glas, a to je ono najbitnije. Još jedna razlika koju smo primijetili je da imamo više sporijih pjesama u novim materijalima. Tempo samih koncerata se malo smirio. To je nešto što nismo planirali, ali u jednu ruku nam odgo­vara. Postoji cijeli dio publike koji je jako različit od onog što biste očeki­vali kada gledate broj pregleda na You­Tube-u ili tako nešto. Imaš neke pje­sme koje imaju puno pregleda, ali na koncertima nisu toliko dobre, dok ima pjesama za koje ne bi očekivali da ljudi komentiraju ‘Joj zašto ovo nikada ne svirate live’. Još jedna zanimljiva stvar je da je u našim počecima na koncer­tima ‘šutka’ bila neizbježna, dok sad toga već nema. ­

Jeste li se odlučili za sporiji tempo pjesama ili je ta odluka došla prirodno?
Na početku karijere smo radili dosta različitih stvari, no nakon pjesme ‘Lutko’ nekako je nastala ideja da se od nas očekuje da radimo balade i lju­bavne pjesme. Naravno da nas ‘zaboli uvo’ za stvari poput takvih očekivanja, mi radimo ono što osjećamo i nadamo se da će se svidjeti publici kao i nama. Našli smo se u toj situaciji i meni je osobno malo žao što je to tako, ali sma­tram da smo i dalje iskreni prema sebi, a to je najbitnije.

Kakvo je iskustvo živjeti kao glazbe­nik i od glazbe? Je li Vam ta odluka bila teška?
Mi smo kao u nekom ‘paralelnom sve­miru’ gdje ne živimo živote s poslom od devet do pet. Baviti se glazbom je nešto skroz drugačije i prava je sreća raditi ono što voliš, što te ispunja, a s druge strane da od toga možeš i živjeti. To je nešto stvarno sjajno, da radiš posao gdje nemaš šefa, gdje te nitko ne mal­tretira svaki dan. Radio sam u svojim počecima u osiguravajućem društvu i na takvo mjesto se više ne bih mogao vratiti. Zarađivao sam jadnu plaću od nekih 250 eura i imao šeficu koja me uzela na zub od početka. Baš u tom razdoblju dogodio se i ‘Buđav lebac’ i po nastupu bih osobno zaradio možda nekih 20–30 eura. Nešto se u meni pre­lomilo i unatoč tome što nismo puno zarađivali, odlučio sam da ću radije živjeti s nešto manje novaca, ali bez da me posao i šefica ‘uništavaju’ svaki dan. Osobno smo imali sreću jer smo ‘uspjeli’, ali za to se mora puno stvari poklopiti. Naravno uvijek imate odgo­vornosti u životu za koje morate brinuti od prijatelja, kolega, obitelji i slično, ali eto mi se možemo brinuti za najbliže radeći posao kojeg volimo.

Što mislite o društvu u kojem živimo, specifično na prostorijama zemalja bivše Jugoslavije?
Društvo na ‘Balkanu’ je uvijek puno nade i većina ljudi je stvarno i iskreno dobra, no postoji mnogo stvari koje su male, koje se mogu promijeniti, a puno bi značile. Posjetite bilo koju razvijeniju zemlju na primjer Finsku, Norvešku, Veliku Britaniju primijetit ćete da je ljudima općenito puno više ‘stalo’. Pa nećete nikog uhvatiti kako na primjer baca smeće u more ili rijeku, to je u njihovim sustavima nezamislivo. Nije im to samo došlo ‘do glave’ već žive u sustavima koji su ih natjerali da ih bude briga. Smatram da se to i kod nas može napraviti, male promjene u zakonima koje bi zasigurno kroz pet, a ako ne i deset godina jednostavno postale nor­malne ljudi bi se prilagodili i možda ne bi ni primijetili da ih je odjednom briga za okoliš, za druge ljude i za sebe. Da bi se to dogodilo mislim da bi na vlasti trebali biti ljudi kojima su naši životni uvjeti prioritet, a ne njihov osobni pro­fit. Svugdje se to događa, pogledajte SAD i Trumpa, ljudi koji dođu na vlast pretvore se u glumce koji samo nešto glumataju i bave se sobom, umjesto da se bave narodom kojeg bi trebali služiti.

Što biste poručili mladima koji se u životu žele baviti glazbom?
Nažalost to se često svodi na pitanje ‘Od čega ću živjeti?’. Teško se odlučiti za glazbu u životu jer nikada ne znate kako će vam se situacija odviti. Vrlo je bitno kada napravite taj korak da budete u jednoj dozi i samokritični i da propitu­jete svoje stvari. Također je bitno dok nastupate upijati energiju publike, ali i da publika osjeti vašu energiju. Morate na to obratiti pažnju jer ako nešto ‘krivo’ radite publika to osjeti. Naravno sma­tram da ne smijete zaboraviti da su rijetki slučajevi gdje je glazba išta više od hobija, no to nije loše. Glazbom se možete baviti uz sve drugo što radite u životu. Poručio bih mladima da rade na sebi i nikad ne zaborave da je to igra, da si ne rade obavezu od nečeg što vole, da budu iskreni prema sebi i da nikada ne zaborave kako ništa ne dolazi preko noći. Bilo čime da se kreativno bavite morate znati da bez rada, truda i str­pljenja nema ništa,

Možete li prokomentirati lokaciju Orsule na kojoj ste nastupali više puta?
Orsula je mjesto za koje sam više puta rekao kako je jedno od najljepših mje­sta i ambijenata na kojima smo imali priliku svirati. Nastupali smo tamo čak tri puta i svaki put je bio fantastičan. Osobno moja je preporuka organizato­rima da se pozabave binom malo više jer na njoj treba raditi, ali bez obzira atmosfera i publika su na Orsuli nevje­rojatni i neponovljivi.

Koji su planovi za budućnost benda S.A.R.S.?
Prvi naš ‘legendarni’ koncert bio je u Boogaloo-u i odlučili smo održati dva koncerta u prvom mjesecu baš u čast tom nastupu. Van toga spremamo se za Red bull Sound Clash, a to je priča koju smo prije par godina imali s Dubiozom kolektiv i pokazala se pravim hitom. Nešto o čemu smo razmišljali najbliže je našem nastupu na MTV Express-u, odnosno unplugged obrade već posto­jećih stvari. To nam je zanimljivo jer imamo priliku studijske pjesme prika­zati na druge načine koji im mogu dati neku novu dimenziju. Razmišljamo raditi taj unplugged sljedeće ljeto, ali to je još uvijek samo ideja.